Pred čitateljima je knjiga Ivana Kosića, osobno svjedočanstvo bivšeg zatočenika i publicistički prikaz političke represije u Jugoslaviji nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine. Od 1949. do 1956. Goli otok djelovao je kao logor za stvarne i navodne pristaše Informbiroa, koji su bili izloženi prisilnom radu, političkom „preodgoju”, ponižavanju te teškim oblicima fizičkog i psihičkog nasilja.

Kosić vlastito iskustvo povezuje sa širim povijesnim okolnostima, opisujući uhićenja, isljeđivanja, logorsku svakodnevicu i sustav kojim se nastojalo slomiti ljudsko dostojanstvo. Njegov supatnik Ante Zemljar istaknuo je da je knjiga namijenjena ponajprije mladim generacijama – kao povijesno iskustvo, upozorenje i poticaj da se prošlost ne prepusti zaboravu.

Objavom ove knjige želimo pridonijeti očuvanju sjećanja na žrtve političke represije te potaknuti čitatelje na učenje, promišljanje i odgovorno suočavanje s prošlošću.

Anja Drulović; fotografija Hrvoje Serdar – Zaprešić: Fraktura, 2005.

Titova kuharica jedinstvena je knjiga recepata i jelovnika u kojima su uživali Josip Broz Tito, njegova supruga Jovanka i njegovi mnogobrojni gosti – predsjednici, filmske dive, kraljevi i kraljice, diktatori, pjevači i službene i slavni dokumentacije pisci. Knjiga  je svečanih napravljena na temelju originalne i službene dokumentacije sa svečanih  ručkova i večera. Dokumentaciju i jelovnike ustupio je gospodin Branko Trbović, kemičar po zanimanju, koji je svoj radni vijek proveo uz Tita ispitujući ispravnost obroka. Većina fotografija objavljenih u ovoj knjizi nikada ranije nije bila dostupna javnosti. Mnoge knjige napisane o Titu bave se isključivo njegovom biografijom, političkim djelovanjem i poviješću. Ova knjiga makar jednim dijelom otkriva što se događalo iza službenih fotografija koje smo imali prilike vidjeti u novinama i na televiziji. Zavirujući u kuhinju, uspjeli smo otkriti jedan djelić tajne životnog stila Josipa Broza Tita i njegovih gostiju koji su u to vrijeme vladali svijetom

Naša historijska znanost vjerojatno nema težeg znanstveno-istraživačkog problema od ovog kojeg se prihvatio Mirko Peršen. Malo je nacionalnih historiografija koje su se samokritički upustile u istraživan]e najtragičnijih  i   najmračnijih strana i  aspekata   svoje nacionalne   povijesti. Goleme  teškoće  i   dileme  u  istraživanju groznih   zločina  proizlaze  iz kompleksa političkih odnosa,   političkog  nasljeđa i posljedica koje trajno  ostavljaju  zločini takve  vrste kakve  je počinio  režim tzv. NDH.   Riječ je o tome  do prošlost  kao najteža   mora  pritišće  svijest i    političke odnose   onog  naroda   u  ime kojeg  su zločini    učinjeni,   o isto tako  i  onih  naroda i  etničkih    zajednica   protiv  kojih su zločini počinjeni.

U  knjizi je  sistematski   prikazano   kada  su, kako  i  zašto  pojedini  logori  bili napušteni, uključivši   tu i   ustaško -njemački     i    ustaško- talijanski   kompleks    odnosa.   Djelo  sadrži  još jednu  značajnu   podjelu  koja  se provlači u svim  grupama  logora,   a temelji  se na porijeklu   zatočenika   koji su dospijevali u  logore no osnovi  vjerske,  rasne, nacionalne    ili  političke  pripadnosti i  aktivnosti.    Ustaše  nisu imali  ni prema  kome samilosti.   Imali su samo  jedan  cilj:   uništiti svakoga   koga  su  smatrali  svojim neprijateljem.

Skenirana zbirka pjesama nastala na ratištu

Povodom oslobođenja Splita od fašizma dobili smo od naše čitateljice divan pokolon. Poslala nam je par pjesama i crteža pisanih na ratištu sakupljeni u zbirci Ratujemo i pišemo. Jedan od autora je i djed čitateljice Markoč Ante iz splitskog Varoša. Zbirka pjesama je nastala na samom ratištu tokom 1943. i 1944. godine a autori su borci IX. dalmatinske udarne divizije.

Iskreni su to stihovi posvećeni narodnooslobodilačkoj borbi, rodnom zavičaju, drugovima i maršalu Titu. Popraćeni su crtežima stoga smo se odlučili predstaviti vam ih u orginalnom izdanju. Uživajte u ovom rijetkom izdanju i vrijednom komadiću naše antifašističke povijesti.

Drugi svjetski rat i Domovinski rat, ali i mnogi drugi ratovi koji se vode diljem svijeta, uključujući i ovaj u Ukrajini, predstavljaju kontinuitet borbe protiv nacionalistič­kog sljepila i ludila koje favorizira jedan narod na račun svih drugih.
Upravo zato danas su poruke koje izvorni antifašizam nosi važnije nego ikada, važnije nego u vrijeme kada su fašizam i nacizam bili djelatne ideologije s jasnim ciljem – pokoriti sav svijet i oblikovati ga prema modelu velikih vođa i potrebama nadljudi, pokoravajući ili fizički istrebljujući sve one narode i narodnosne skupine koje su smatrali nepoćudnima ili nedostojnima da žive na istoj zemlji s njima.

Humoreske i satire.

Izdavač: Matica Hrvatska – Rijeka. Izdana 1966. godine.

Ivo Žic rodio se u obitelji oca Franje Žica i majke Franjice rođene Karabajić. Osnovnu školu pohađao je u Puntu i Puli, a srednju na Košljunu, u Puli, Zagrebu i Kastvu. U lipnju 1924. godine maturirao je na učiteljskoj školi u Kastvu. Bio je učitelj po selima na istoku Srbije od 1925. do 1932. godine i tamo mu se rodio sin Rikard Žic, kasnije ugledni slikar. Diplomirao je književnost na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu 1936. godine. Potom je bio nastavnik na građanskoj školi u Vrbniku do 1938. god. i u Banjoj Luci do 1942. god., kad je bio uhićen. Godinu i pol dana proveo je po zatvorima i jedva izbjegao strijeljanje. U prosincu 1945. godine došao je u Rijeku i tu je tri godine predavao na gimnaziji, potom je bio intendant Narodnog kazališta (1948. – 1949.), te upravitelj Osnovne škole Kozala.

Zbog oporbenih stavova 1954. godine ostao je 18 mjeseci bez posla i jedva izbjegao Goli otok. Kao arhivist radio je u Povijesnom arhivu od 1956. do umirovljenja 1966. godine.

Poslije 1945. godine Ivo Žic-Klačić objavljivao je u: Riječkom listu, Novom listu, Riječkoj reviji, 15 dana, Pomorstvu, Galebu; u zagrebačkim listovima kao što su bili: Kulturni radnik, Ilustrirani vjesnik, Vjesnik; u splitskim časopisima: Književni Jadran, Jugoslavenski mornar, Čuvar Jadrana…

U nedjelju   12.  7.  1942.  u ranu   zoru  fašisti   su  opkolili  selo Podhum   sa oko 300  naoružanih  vojnika   i pet  tenkova,   te počeli lijepiti  oglase  o opsadnom  stanju     (  koprifogo )  a izlaz iz kuća dozvoljen je  samo  od   8 –  10 sati.

Oko  10 sati  fašisti   su  počeli  upadati    u kuće  i tjerati   sve muškarce  od  14 –  65  godina,   te ih skupili   na  kraj sela.Tadajev brigadir  jelenjskih  karabinjera   Menaldo Luigi izvadio  je spisak   i izdvojio 200  muškaraca,   koji  su  većinom bili simpatizeri partizanskog  pokreta,   i iz te grupe   odvodili ljude  na  streljanje.

Tada  je  po  službenim   podacima   streljano   91  mještana sela  Podhum.   U nekim    se  izvještajima   spominje   da  je  streljano 128  pa  cak  i 169 osoba.    No broj  će  utvrditi    povijesničari    kada dodu   do  pravih     izvora   iz talijanskih  arhiva. Najmlađem streljanome  bilo je  15 godina,   a najstarijem  65 godina.

Poslije  streljanja  nedužnih  Podhumaca  odveli  su  ostalo stanovništvo  u   talijanske  logore njih  889  i to 412  malodobne

djece,  269  žena  i 208  starijih   muškaraca, u logorima je  umrlo 46  osoba.

Povijesna tema poznata pod pojmom Bleiburg i Križni put, ili Marš smrti, neprekidno je aktualna u publicistici od vremena nastanka njezina sadržaja godine 1945., ali je redovito tretirana i obrađivana uglavnom samo od njezinih preživjelih sudionika i od njima bliskih autora u hrvatskoj emigraciji do 90-tih godina XX. stoljeća, a tek poslije u domovini. Dio autora se te tragedije značajnoga broja ljudi sjeća s dostojnim i dostojanstvenim pijetetom, ali znatno veći dio publicista i autora samo iz političkih razloga. Prvi put su toj temi 2006. godine širu pozornost posvetili antifašisti, dakle, pripadnici one skupine za koju se u prvoj grupi autora smatra da je pripadala suprotnoj zaraćenoj strani. Ali, antifašisti svoju pozornost nisu usmjerili jednostrano te isključivo politički, već znanstveno i stručno. Savjet antifašista Hrvatske tako je 12. travnja 2006. god. organizirao znanstveno stručni skup – Okrugli stol na temu “Bleiburg i Križni put 1945”. Pripreme te sama organizacija skupa tekle su duže vrijeme, uz konzultacije s većim brojem profesionalnih povjesničara i stručnjaka. To je prvi put da se antifašisti Republike Hrvatske javljaju na ovu temu čiji je sadržaj poznat po tragediji.

Knjiga arhitekte Cadika Danona, svjedoka holokausta i stradanja Židova, Roma, Srba kao i politički nepodobnih Hrvata u zloglasnom logoru Jasenovac.

Autor ove knjige, cadik Danon Braco, imao je hrabrosti zabilježiti svoja sjećanja na Jasenovac, njegove patnje i stradanja njegove obitelji. Otišao je i korak dalje sudjelovanjem na tradicionalnom anonimnom književnom natječaju Saveza židovskih općina, gdje je osvojio prvu nagradu, unatoč jakoj konkurenciji profesionalnih pisaca. Žiri je visoko cijenio njegov način prezentacije i opisa događaja, a sjećanja predstavljena na ovaj način zaista zaslužuju biti objavljena.

BANIJA I SISAK U NOP-u 1941. – događaji, svjedočanstva, dokumenti.
U spomen na stradanja i junaštvo naroda Banije.

Primarni je cilj ove knjige da podastre čitaocu što je moguće točnije činjenice o nastanku i razvoju NOP-a na području Banije i Siska 1941. godine, da prikaže stvarnu pozadinu i motivaciju masovnog otpora naroda ustaš-
kom teroru i okupatoru i da objasni nastanak i razvoj partizanskih odredai njihovog vojničkog i političkog značenja u presudnoj godini NOP-a u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Drugi je cilj da se upozori na neke neistine i tendenci
ozna iskrivljivanja događaja, koja vrijeđaju sjećanja sudionika i nanose štetu. U tome ponekad sudjeluju i predstavnici službenih organa Republike Hrvatske pa i pojedinci iz redova organizacije boraca i antifašista. Godinama sam skupljao razne dokumente. Smatrao sam da mi je dužnost da svoja saznanja i zaključke prezentiram javnosti, nastojeći sve potkrijepiti odgova rajućim dokumentima.

Knjiga govori o želji autora da ostavi pisani trag o stotinama ljudi koji su svojim životima spriječili one ljude koji su pokušali uništiti pravo čovjeka na život, uništiti sve ljudske ideale i vrijednosti koje čovjeka čine slobodnim ljudskim bićem.

Sjećanja i dnevnički zapisi iz drugog svjetskog rata.

Od četvrtog zasjedanja ZAVNOH-a 1945., do 1990., na prijedlog Dušana Brkića, događaj iz ličkog mjesta Srb od 27. srpnja 1941. obilježava se kao Dan ustanka naroda Hrvatske. Promjenom društvenih odnosa taj događaj je „doživio“ drastične promjene. Drugačije tumačen, iskrivljavan i tumačen daleko izvan historijskog konteksta u kojem se dogodio postao je predmetom ideoloških obračuna i služio je za, uvjetno rečeno, različite političke potrebe s ciljem zamaglji-vanja i pokušaja trajnog brisanja iz sjećanja generatora društvenih promjena u NOB-u, antifašizma. Puleni šovinističkog velikosrpskog državnog projekta ustanak u Srbu su koristili kao okidač za nacionalne sukobe plašeći Srbe u Hrvatskoj ustašama i manipulirajući geno-cidom koji se nad njima dogodio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Hrvatska vladajuća elita je pak ustanak u Srbu tumačila kao četnički ustanak protiv „ispunjenja vjekovne težnje Hrvata za vlastitom državom.“ Ono što je karakteristično je da je fokus prebačen s klasnog i antifašističkog u nacionalne okvire i kompletna prob-lematika je svedena na sukob Hrvata i Srba isto kao što su to htjeli prikazati domaći izdajnici tih godina. Simbolički se histerija oko antifašističkog nasljeđa 90-ih godina može svesti na uništavanje spomenika Marku Oreškoviću, Hrvatu, u Korenici sa „srpske“ strane i uništavanje spomenika ustanku Vanje Radauša sa „hrvatske“ strane.