Prema odredbama Rapallskog ugovora Kraljevina Italija dobila je Trst, Goricu, Gradišku, dio Kranjske, Zadar te otoke Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu i Sušac. Nastojeći poništit međunarodni sporazum, D’Annunzio je već idućeg dana poslao skupinu od 30 ardita sa zadatkom da zauzmu otočić Sveti Marko i grad Krk. Druga skupina poslana je na otok Rab. Apsurdnost arditske invazije sagledavala se u činjenici da je čak vlada Talijanske regencije Kvarnera protestirala protiv vlastite okupacije otoka. Redovna talijanska vojska počela se povlačiti s otoka Krka nakon 1. prosinca, kada se na otok iskrcalo oko 1.000 ardita. Time je otok prepušten arditskoj samovolji i strahovladi koja će u nepuna naredna dva mjeseca biti obilježena terorom, zastrašivanjima i šikaniranjima otočnog stanovništva.

Odmah po dolasku i preuzimanju vlasti, na otoku je uvedeno ratno stanje i prijeki sud, ograničeno je kretanje stanovništva, zabranjeno je okupljanje više od tri osobe, uvedena su obavezna zamračenja i zatvaranje prozora prema ulicama. Nerijetko su se po ulicama krčkih mjesta mogle čuti nasumične pucnjave i bacanje bombi. Arditi su vršili česte pretrese kuća u potrazi za „sumnjivim“ osobama prilikom čega su se događale krađe vrijednije imovine. Ponovno se na udaru našla krčka crkva i Biskupski dvor u kojem je razbijena tiskara Kurykta, a njezin inventar potpuno je uništen.

„Krvavi Božić“ u Baški

Maltretiranja domaćeg stanovništva rezultiralo je njihovim otporom. Na Božić 1920. godine u bašćanskoj župnoj crkvi Svetog Trojstva trebala je biti služena Sveta misa na staroslavenskom jeziku. Arditi su tražili da se misi na latinskom, što je (prinudni) župnik Kvirin Klement Bonefačić odbio. U samoj crkvi došlo je do naguravanja Bašćana i ardita što se prenijelo na plato ispred crkve. Izgledno je da su Bašćani ubili jednog ardita, jer je arditima stiglo pojačanje iz grada Krka. Ubrzo je proglašen policijski sat, a arditi su pucali na svakoga tko se nije uspio skloniti u kuću. Prilikom pucnjave po bašćanskim ulicama ubijeno je troje mještana: Marica Kaftanić (23), Ana Kaftanić (44) i Gajetan Lolić (55).

Uz pomoć domaćih ljudi župnik Bonefačić prebačen je na obližnji otočić Prvić, a potom u Senj. Četvorica uglednijih Baščana su uhićena i sprovedena u krčki zatvor. Na tom putu, u blizini Treskavca, jedan ardit je smrtno stradao ispavši iz kamiona. „Krvavi Božić“ u Baški pokazao je svu bezumnost i nesmiljenost ardita, ali je ujedno obilježen kao prvi antifašistički otpor u povijesti.

Provala ardita u franjevački samostan na Košljunu

Dva dana nakon bašćanskih tragičnih događaja, 27. prosinca, arditi su se iskrcali na otočiću Košljunu u potrazi za dragocjenostima i oružjem u tamošnjem franjevačkom samostanu i crkvi. Tom prilikom oskvrnuli su grob krčke kneginje Katarine Frankopan, a nekoliko lovačkih pušaka koje su pronašli natovarili su gvardijanu Bonaventuri Škunci i dvojici redovnika na leđa te ih potjerali pješice u krčki zatvor. Pušteni su nakon osam dana maltretiranja i zastrašivanja.

Otpor Puntara i uspostava „Puntarske republike“

Najžešći otpor arditskoj strahovladi pružili su Puntari. Slijed događaja poznat nam je iz svjedočanstva tadašnjeg puntarskog kapelana Antona Mrakovčića-Andračića, koji je i sam u nekoliko navrata pretrpio šikaniranja te Ivana Galjanića, tada dvanaestogodišnjeg dječaka. Povod puntarskoj organiziranoj obrani predstavljao je incident od 30. prosinca u kojem je Petar Galzigna, upravitelj biskupskog dobra u Kanajtu na ulazu u Punat ubio dva ardita, a jednog ranio prilikom njihove namjere da izvrše pljačku na dobru. Arditski zapovjednik iz Krka poslao je skupinu ardita prema Puntu s porukom da će zapaliti mjesto. Puntari su se naoružali i postavili obranu. Njihovo naoružavanje došlo je s kopna posredstvom organizacije Jadranski zbor, odnosno njezinog tajnog ogranka Galeb, koji je osnovan s ciljem podizanja oružanih pobuna u suradnji s lokalnim stanovništvom na okupiranim područjima. Uz prešutno odobrenje jugoslavenske vojske, na otok je iz Kraljevice, a preko Crikvenice dopremljeno stotinu pušaka, koje su raspoređene tako da je 60 poslano u Punat, a po 20 u Vrbnik i Dobrinj.

Borbe između Punatara i ardita trajale su 31. prosinca i 1. siječnja 1921. godine na lokacijama između Kanajta i Punta te na obližnjem Dunatu. Arditi su se konačno povukli prema gradu Krku. Puntari su uspostavili svoju „Republiku“ održavajući narednih dvadesetak dana sigurnost u mjestu i okolici sve do povratka redovne talijanske vojne i civilne uprave.

Borbe u Dobrinju i odlazak ardita s otoka Krka

Arditski poraz svakako treba promatrati u svjetlu D’Annunzijevog poraza u gradu Rijeci i odlučnosti talijanske vlade i vojske da se ispoštuje međunarodni ugovor kojim je otok Krk pripao jugoslavenskoj državi. Ipak, odlazak ardita s otoka nije prošao bez incidenata i sukoba. Tako su prilikom odlaska iz Vrbnika, 3. siječnja, terorizirali stanovništvo i ranili jednog mještanina.
Konačan poraz ardita dogodio se u Dobrinju i njegovoj okolici 6. siječnja 1921. godine. Uz pomoć dobrovoljaca iz Crikvenice i okolice, Dobrinjci su se sukobili s arditima na lokalitetu Ogreni u blizini mjesta. Razmjerno intenzitetu borbi, gubitci ardita bili su znatni: 3 poginula i 20 ranjenih. Zarobljen je arditski časnik na konju, koji je ubrzo postao predmet pregovora o prekidu sukoba. Po ardite je stigla krstarica Etruria, kojom su prebačeni u Rijeku.

Dobrinj 1904. godine

Nakon poraza u Rijeci i na otoku, arditi su se odazvali pozivu na povlačenje s Krka. Posljednji pripadnici arditskih jedinica i legionara napustili su otok 9. siječnja. Ponovno je uspostavljena vojna i civilna talijanska vlast. Bilo je jasno da je to samo prijelazno razdoblje do ispunjenja Rapallskog ugovora.

Sloboda je došla sa Slobodom

Predstavnici vlasti Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, predvođeni dr. Milovanom Zoričićem, uplovili su 25. travnja 1921. godine na parobrodu Sloboda u krčku luku. Na glavnom molu upriličena je potom primopredaja vlasti. Talijanski karabinjeri i financi ukrcali su se na razarač Francesco Stocco i uputili se prema Italiji. Oslobođenje od talijanske vlasti slavilo se u svim općinskim središtima kao i manjim krčkim mjestima. Tako je otok Krk konačno ušao u državnopravni okvir jugoslavenske države.