Rimska dominacija Jadranom trajala je neprekidno do propasti Zapadnog rimskog carstva. Tijekom 6. i 7. stoljeća sve većim provalama Slavena i Avara, te Gota i drugih barbarskih naroda, granica istočnog carstva sve je više bila ugrožena. No ipak se održala. Jedan od razloga tome je i gospodarenje na Jadranskom moru te stvaranje istočno-rimske tj. bizantske teme Dalmacije i utjecaj na slavensko stanovništvo na nekadašnjem Ilirskom prostoru. Osim toga i kršćanstvo, kao sada priznata i temeljna religija, imalo je svog utjecaja na stanovnike obalnih gradova početkom srednjeg vijeka. Doseljavanje slavenskog stanovništva u obalnom području nije u potpunosti izbrisalo romanske korijene, pa se tako i dalje zadržavaju nazivi naselja na otocima kao Curikta, Apsorus, Crepsa, Arba itd. Tome je vjerojatno pridonosila i činjenica da je Krk imao biskupiju već u 8., a čak moguće u 6. stoljeću. Sam grad Krk bio je i jedan od glavnih središta bizantskog temata Dalmacije u 8. stoljeću, uz ostale gradove poput, Cresa, Osora, Zadra, Trogira, Splita, Dubrovika i Kotora. Otok je preživio „barbarsku najezdu“ i primirenje novodoseljenih Slavena. No, ne bez razaranja. (ovdje spomenuti arheološke nalaze objekata koji su bili uništavani u tom razdoblju – npr. Mirine kod Omišlja).

Laički se taj dio povijesti prikazuje kao masovno razaranje ostataka rimske civilizacije iako to nije posve točno. Novi stanovnici, nakon prolaska ratnika – osvajača, najčešće obnavljaju objekte i nastavljaju život ustanovljenim temeljima. Nakon ratnog kaosa, obično dolazi primirenje i obnova. (nabrojiti neke lokalne primjere kontinuiranog korištenja naselja i objekata)

Bizantsko carstvo dominiralo je na istočnoj obali Jadrana obuhvaćajući prostor obalnog pojasa i naselja sve do Kvarnerskih otoka. Početkom 9. stoljeća prostor Kvarnera, Istre i Rijeke podijeljen je između političkih utjecaja franačkog cara Karla Velikog i bizantskog cara Nikifora. Vojne pohode na Jadranu, Bizant je vodio velikim ratnim brodovima dromonima, a konačno je Nikiforov nasljednik car Mihajlo I. sklopio s Karlom Velikim mir u Aachenu 812.

Otok Krk je tijekom 10. i 11. stoljeća sve više vezan uz domaću kraljevsku kuću Trpimirovića, tako da od kralja Tomislava, pa sve do sredine 11. stoljeća ulazi u sastav hrvatskog kraljevstva najvećih vladara Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira. U vrijeme Tomislava bizantski su pisci poglavito car Konstantin VII. Porfirogenet spominjali brodovlje koje su mogli koristiti hrvatski vladari, a to su bile kondure i sagene. Prve su primale do 40 ratnika, a druge od 10 do 20 ratnika. Početkom 11. stoljeća odnosno 1000. godine, Krk kao i druge kvarnerske otoke napadaju Mlečani u vojnoj kampanji Petra II. Orseola, jednog od najmoćnijh mletačkih duždeva tijekom 11. stoljeća. Predstavnici krčke biskupije, dočekali su u Zadru, 1018. Petrovog nasljednika dužda Otona Orseola, i uz ostale predstavnike gradova bizantske Dalmacije, prisegnuli mu na vjernost. To je prvo mletačko vladanje Krkom koje ipak nije dugo trajalo. Od druge polovice 11. stoljeća stupanjem na vlast Petra Krešimira IV. Krk je ponovo pod upravom hrvatske kraljevske dinastije, a slavensko pismo glagoljica, širi se otokom. Bašćanska ploča najznačajniji glagoljski kameni spomenik, spominje imena kralja Dmitra Zvonimira, i opata Držihe, u svezi dodjele zemlje samostanu sv. Lucije. Zanimljiva je sudbina ovog kamenog spomenika koji je čak jedno vrijeme bio korišten kao kamen-međaš za razgraničenje privatnih posjeda.

Od oko 1133. otok je pod upravom krčkog kneza Dujma. Krčki su knezovi priznavali vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva, a to je bio i razlog sukoba s Venecijom tijekom 13. i 14. stoljeća. Ipak Venecija je nakon Zadarskog mira 1358. za  gotovo stoljeće i pol izgubila Krk. No, oko 1260. krčki knezovi obvezali su se davati Veneciji jednu naoružanu galiju. Čak se spominje i kneza Fridrika II. Krčkog koji 1260. godine obećava Veneciji sudjelovanje jedne krčke galije u mletačkoj mornarici uvijek kad Venecija bude sudjelovala u ratnom sukobu s 30 galija. Tako su Krčani sudjelovali u borbama protiv Neretljana, omiških Kačića i u 14. stoljeću u nekoliko navrata protiv Cresana i Rabljana. Sredinom 14. stoljeća, i Genova se uključila u sukobe na Jadranu protiv Venecije, a kao saveznik ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca.

Tijekom druge polovice 14. stoljeća Genova je jako naštetila Veneciji baš na području Kvarnera, ali ipak Venecija je i dalje imala jaku mornaricu, prvenstveno zbog toga što Ludovik I. Anžuvinac nije porazio Veneciju na moru odnosno uništio njezinu mornaricu.

Od kraja 15. stoljeća ipak temeljito se promijenio položaj otoka Krka na političkom i gospodarskom planu.

Već tijekom ranijeg razdoblja otok Krk pod upravom knezova Krčkih bio je povremeno u vazalnom odnosu prema Veneciji, a od 1480. do 1797. Krčka komuna integrirani je dio Mletačke republike i njime upravlja mletački plemić – providur kojeg bira mletački Senat dok domaće plemstvo nema značajnijih udjela u vlasti. U dnevniku Markantonija Michiela iz 1512. Krk je imao jednu fustu kao brod koji je bio spreman staviti se u službu Mlečana, a u borbama protiv Rijeke (za rata Cambraiske lige). U izvještajima Mlečana od 1527. spominju se luke Baška i Omišalj kao pogodne za primanje većeg broja naoružanih brodova. Također je Venecija odmah ugradila i posebne odredbe u gospodarstvu otoka, preuzete su Frankopanske solane, a također su ustanovljene odredbe o uzgoju određenih vrsta drveća koje bi se koristile u brodogradnji. Grad Krk imao je važnu ulogu u osiguranju trgovine solju, koja je za Veneciju bila od presudnog značaja osobito zbog čestih sukobljavanja s krijumčarima i gusarima tijekom druge polovice 16. stoljeća na prostoru sjevernog Jadrana. Unatoč tome postojale su uske pomorske i gospodarske veze između otoka Krka i uskočkog Senja. Otok Krk je praktički na granici i to vrlo „vrućoj“ jer je susjedno kopno pod vlašću ugarsko-hrvatskih vladara, te od 1527. pod Habsburgovcima koji su u vječitoj konkurenciji s Mlečanima. Sukobi na lokalnoj razini su stoga česti.

Najznačajnije sudjelovanje krčkih brodova na strani Venecije zbilo se 1571. u Lepantskoj bici. Ta je bitka bila presudna za slabljenje moći Osmanskog carstva na Sredozemlju. Otok Krk je kao i druge dalmatinske komune imao obavezu financiranja i opremanja jedne galije koja je činila dio mletačke mornarice. U priprema za Lepantsku bitku još od 1570. Venecija je duž čitavog obalnog pojasa sakupljala posade za svoje galije koje su od trgovačkih u ratnim uvjetima bila pretvarane u vojne. Tijekom priprema za Lepantsku bitku, u svibnju 1571. formirana je Sveta liga . Na sam dan bitke 8. listopada 1571. galije s Kvarnerskih otoka sudjelovale su kao posade dalmatinskih komuna, od kojih je bilo ukupno osam galija. Krk je sudjelovao s galijom „Uskrsli Krist“, triremom pod zapovjedinštvom Ludovica Cikute. Njemu će kasnije 1575. krčko plemstvo postaviti mramornu ploču s njegovim imenom u katedrali u Krku. Tijekom Lepantske bitke čak je oko 1000 otočana s Jadrana služilo na mletačkim galijama, a na krčkoj ih je bilo oko 600. No Krčana je bilo i među posadama drugih galija s Kvarnera.

Tijekom prve polovice 17. stoljeća slabljenjem osmanske opasnosti na Sredozemlju i Jadranskom moru, Venecija se mogla okrenuti rješavanju problema svojih jadranskih neprijatelja tj. konkurencije od strane Habsburgovaca u čijoj su službi bili senjski uskoci koji su nemilice napadali mletačke galije, ali i mletačke posjede osobito one najbliže – Krk, Rab i Cres. Sukobi oko uskoka rezultirali su početkom 17. stoljeća ratom koji je završio mirom u Madridu 1617. godine između Habsburgovaca i Venecije, a prema kojem su Habsburgovci morali iseliti uskoke iz Senja čime je posve oslabljeno njihovo djelovanje na Jadranu. Svo ovo vrijeme otok je izložen i upadima osmanskih gusara. Podno vrha Treskavac lokalitet je koji se zove Turčin jer su na tom mjestu navodno otočani presreli jednu osmansku formaciju koja je uspjela iskrcati se neopazice na otok i krenula u pljačku otočkih naselja.

Nakon završetka velikih protuosmanlijskih ratova krajem 17. stoljeća u Europi i neuspjele opsade Beča, 1683. Habsburgovci su mogli ipak odahnuti, te se od početka 18. stoljeća više orijentirati prema svojim rubnim područjima na Jadranskom moru. Od 1717. i 1719. godina kada su Trst i Rijeka proglašeni slobodnim lukama moć Venecije postupno se gasi na Jadranu, a sve veći utjecaj Habsburška Monarhija postiže gradnjom prvih ratnih fregata u Kraljevici. Promjene u političkim i gospodarskim odnosima osjećaju se i na kvarnerskim otocima, pa je tako mirom u Campoformiju, 1797.  konačno ukinuta Mletačka republika. Time je Habsburška monarhija dobila cijeli mletački teritorij na Jadranskom moru, a čija će vladavina nakratko biti prekinuta osvajanjima Francuza i stvaranjem Ilirskih pokrajina (1809-1813).

Otok Krk je početkom 19. stoljeća, nakon povlačenja Francuza, od kada je Habsburška Monarhija iznova zavladala istočnom obalom Jadrana, bio u sasvim drugačijoj poziciji nego kao podanik Venecije. Stanovnici otoka konačno su mogli slobodnije trgovati domaćim proizvodima sa susjednim kopnom s obzirom da su od tada u istoj državi (Habsburškoj monarhiji). Nastalo je relativno dugo razdoblje mira, koje međutim, nije bilo izuzeto od sukoba pa makar na lokalnoj razini. Uvijek je bilo prijepora oko međa i razgraničenja među općinama. (priča o Bojni)

Tijekom 20. stoljeća otok Krk prošao je kroz turbulentna razdoblja političkih promjena, raspada država i stvaranja novih. Iako nam je najsvježije u sjećanju, pa je moguća pristranost, no čini se da je 20. stoljeće bilo najratobornije. Već na početku stoljeća, točnije 1914. Austro-ugarska monarhija ulazi u rat. Slijedi opća mobilizacija koja je opustošila otok. Gotovo da nije bilo kuće koja nije dala svoj doprinos.

 Po završetku rata u studenom 1918. vrlo je neizvjesna sudbina otoka. Iako je načelno smatrano da će dijeliti sudbinu ostatka hrvatskih teritorija bivše Austro-ugarske, na otok se iskrcavaju talijanski vojnici. (ovdje ide rekonstrukcija događanja na osnovu dokumenata iz fundusa PPMHP) Oni navodno staju u obranu Talijana koji žive na otoku (gradu Krku, prvenstveno). U istoj namjeri, ali prvenstveno radi pljačke na otok se iskrcavaju i D’Annunzijevi vojnici koji rade potpuni nered i dolazi do oružanog sukoba. (epizoda u Puntu i Baškoj – detaljniji opis)

Konačno, razgraničenjem Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, 1920. otok Krk je pripojen Kraljevini SHS zajedno sa susjednim kopnom. No susjedno Cresko-lošinjsko otočje je pripalo Italiji kao i Rijeka s druge strane, na kopnu. Otok je opet na granici. 

U proljeće 1941. započinje novi svjetski rat koji unosi potpunu pomutnju na lokalnoj razini. Iako je službeno rat započeo 6. travnja zračnim napadom njemačkog ratnog zrakoplovstva na Beograd, Jugoslavija ubrzo kapitulira i započinje komadanje njezinog teritorija. Talijani okupiraju otok Krk. Na susjednom kopnu ustaše uspostavljaju NDH. Dio lokalnog stanovništva lojalno je jugoslavenskom kralju koji je u izbjeglištvu. Oni se priključuju četničkom pokretu. No, veliki broj ljudi priključuje se antifašističkom pokretu. (o svakome od ovih fenomena zasebno razraditi tekst). (naglasiti teškoću okolnosti, teror koji su okupatori provodili, te lokalne prilike i kroz pojedinačne priče ilustrirati stanje.)

Drugi svjetski rat okončan je u svibnju 1945. godine i otok Krk postaje dio nove Jugoslavije. Generalni stav jugoslavenske vlade pod vodstvom Josipa Broza Tita da se nezauzimaju strane, tj. odupiranje blokovskoj politici i izbjegavanje ratnih sukoba po svaku cijenu, omogućio je dugotrajni mir i relativno blagostanje. (razmotriti je li bilo nekih lokalnih sukoba – općinskih i slično) No, po smrti Josipa Broza Tita teško je bilo održati jedinstvo i sklad među republikama. Klica nacionalnih sukoba preuzela je razorne razmjere i pretvorila se u novi rat na kraju 20. stoljeća.

Stradanje civila

Rat nikad nije bila aktivnost ograničena na bojnom polju zbog čega nisu stradali samo vojnici. Jedna od najstarijih ratnih taktika je upadanje na neprijateljski teritorij, pljačkanje i uništavanje njihovih životnih resursa i ubijanje i odvođenje civila u zatočeništvo ili dugotrajno robijanje. Metode su pri tome uvijek krvoločne s namjerom da se istrijebi ona „druga“ strana ili barem podredi do razine gubitka ljudskosti.

Ratovi ostave i dugotrajne posljedice na samu zajednicu koja je često u sukobima podijeljena politički i ideološki. Dugotrajno, ratovanje ostavlja posljedice na gospodarstvo jer onemogućava normalne aktivnosti te nakon rata često traju godine gladi, bolesti i sveopće neimaštine. Ima li kraja ljudskom ratovanju i uništavanju?