Talijanska okupacija (1941.–1943.)

Otok Krk okupiran je 15. travnja 1941. godine, kada su talijanske okupacijske snage, pripadnici desantnog bataljuna San Marco, preuzele vojnu i upravnu kontrolu nad otokom. Krk je uključen u talijansku okupacijsku zonu i bio je pod izravnom upravom Kraljevine Italije.

Tijekom talijanske okupacije provodila se politika talijanizacije, osobito u školstvu. Uvođen je obvezni talijanski jezik, a prema stanovništvu koje je javno koristilo hrvatski jezik primjenjivane su represivne mjere. Unatoč pritiscima i ograničenjima, prema pojedinim lokalnim izvorima broj poginulih tijekom talijanske okupacije bio je relativno nizak, te se navodi kako je u tom razdoblju ubijeno malo stanovnika otoka.

Njemačka okupacija (1943.–1945.)

Nakon kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. godine, otok Krk je nakratko ostao bez stalne okupacijske vlasti. Međutim, već u drugoj polovici 1943. njemačke okupacijske snage preuzimaju kontrolu nad otokom, koju zadržavaju sve do njegova oslobođenja 1945. godine.

Iako se formalno može govoriti o kratkom prekidu talijanske uprave, u širem povijesnom kontekstu smatra se da je Krk bio pod osovinskom kontrolom gotovo neprekidno od 1941. do 1945. godine, najprije talijanskom, a potom njemačkom okupacijom.

Njemačke snage raspoređene su u svim većim mjestima na otoku: Krku, Malinskoj, Omišlju, Baški, Staroj Baški i Puntu. Uz njemačke vojnike, u garnizonima su se nalazili i ustaše, domobrani i financijska straža NDH, uglavnom u službi i pod zapovjedništvom njemačke vojske.

Njemački garnizoni na otoku Krku (travanj 1945.)

Neposredno prije oslobođenja otoka, tijekom travnja 1945. godine, njemačke vojne snage bile su raspoređene u nekoliko garnizona, strateški dislociranih kako bi se nadzirao cijeli otok:

• 🪖 Grad Krk – 222 njemačka vojnika
• 🪖 Malinska – 120 njemačkih vojnika
• 🪖 Baška – 130 njemačkih vojnika
• 🪖 Stara Baška – 41 njemački vojnik
• 🪖 Punat – 130 njemačkih vojnika
• 🪖 Omišalj – 240 vojnika

Njemačke snage nisu bile koncentrirane na jednoj lokaciji, već su garnizoni bili raspoređeni po cijelom otoku radi nadzora komunikacija, obale i mogućih partizanskih aktivnosti.

Četvrta njemačka ofenziva na Krku (veljača – ožujak 1945.)

O četvrtoj njemačkoj ofenzivi na otoku Krku, koja je trajala od 22. veljače do 4. ožujka 1945. godine, u dostupnoj arhivskoj građi sačuvano je relativno malo podataka. Djelomične informacije donosi izvještaj Kotarskog komiteta KPH Krka od 4. travnja 1945., u sklopu analize političkih i sigurnosnih prilika na otoku.

U izvještaju se navodi da su u toj operaciji zajednički djelovali njemački nacisti te ustaške postrojbe iz Kraljevice i Crikvenice. Prema ranijim podacima istog izvora, na otok se iskrcalo oko 200 njemačkih vojnika i približno 560 ustaša i domobrana, koji su bili u stalnom pokretu. Garnizon u Malinskoj pojačan je s 200 na 300 pripadnika, a istodobno se radilo na jačanju i ostalih garnizona. Procjenjuje se da se u tom razdoblju na otoku nalazilo oko 2.000 neprijateljskih vojnika.

Njemački legionari, ustaše i domobrani izvodili su iznenadne upade u sela, pljačkali imovinu i pretraživali lokacije za koje su, prema informacijama svojih doušnika, sumnjali da skrivaju hranu ili partizanske bunkere. U početku su tragali uglavnom za zalihama hrane, no s vremenom su se represivne mjere proširile i na aktivne članove Narodnooslobodilačkog pokreta.

U pojedinim mjestima, poput Vrbnika, Risike i Garice, dio stanovništva isprva je povjerovao ustaškoj propagandi, doživljavajući ih kao zaštitu od njemačkih snaga. Međutim, takve su se iluzije ubrzo raspršile, osobito nakon brutalnog postupanja prema uhićenim osobama, uključujući zlostavljanje jednog svećenika i ponižavanje osamdesetogodišnjeg starca, kojeg su prisilili da razbije Kristovo raspelo.

Kako se navodi u izvještaju KK KPH Krk, upravo su ti događaji dodatno učvrstili mržnju stanovništva prema okupatoru, ali i prema domaćim protivnicima NOP-a, koji su u mnogim slučajevima aktivno pomagali njemačkim snagama u otkrivanju skrovišta i provođenju represije. Istodobno su ustaške vlasti pokušavale odgovornost za pljačke i zločine prebaciti isključivo na Nijemce, prikazujući sebe kao prisilne sudionike.