Normandija – zelena oaza Francuske (1)
Normandija – zelena oaza Francuske (02.10.2024. – 6.10.2024.)
Tekst: Gordana Božić
Foto: Darko Famuko
Ove godine obilježava se 80. godišnjica najveće pomorsko-desantne operacije u povijesti ratovanja, savezničke operacije Overlord (Vrhovni gospodar), koja je Francuskoj donijela
slobodu, ali i označila kraj nacističke dominacije u zapadnoj Europi u Drugom svjetskom ratu. To je bio više nego dovoljan povod da Udruga antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka
organizira petodnevno putovanje svojih članova u Normandiju. Početak listopada je već tradicionalno naše vrijeme za putovanja. Turistička sezona je na izmaku, ljetne žege su
popustile, a kućni budžeti napunjeni pa nas ništa ne sprječava da se otisnemo na put. Ovoga puta letimo avionom iz Zračne luke Marko Polo u Veneciji.
Nakon noćne vožnje od Krka do Venecije i neprospavane noći, procedura u zračnoj luci je dugotrajna i zamorna pa jedva čekamo ukrcaj u avion. Nakon polijetanja hvatam kameru i snimam sve što se snimiti da. Sve mora biti dokumentirano za moje učenike u školi, a osobito prelazak iz troposfere u stratosferu jer učiteljica i na putovanju ostaje učiteljica. Let je kratak i uglavnom prolazi mirno pa nakon blagog slijetanja u Zračnu luku Orly pilot dobiva zasluženi pljesak. U Parizu nas dočekuje tmurno vrijeme, lagana kiša i francuski vozač autobusa koji će s nama provesti pet dana u Normandiji. Pogađate, vozač ne govori engleski jezik pa ga pozdravljamo osmijehom i trudimo se pokazati znanje francuskog pozdravljajući ga s „Bonjour!“. Očito nije bio oduševljen jer nam uskraćuje i osmijeh i pozdrav ostajući natmuren kao i pariško vrijeme. Ovu neobičnu situaciju objašnjavam si time da je čovjek meteoropat i uskoro se zadubljujem u razgledavanje krajolika. Napuštajući gradsko područje Pariza i vozeći se dolinom Seine prema gradu Rouenu, našoj prvoj destinaciji, s obje strane ceste okružuju nas pitomi krajolici Normandije i nepregledno zelenilo. Normandija je povijesna pokrajina na sjeveru Francuske nastala spajanjem dviju regija, Gornje i Donje Normandije. Dugom obalom izlazi na La Manche što joj daje važno prometno značenje. Oduvijek je okrenuta poljoprivredi, a u novije vrijeme jača utjecaj turizma i suvremene industrije. Uzgoj žitarica, voća, goveda i konja u kombinaciji s ribarstvom čine temelj gospodarstva ove regije. Stočarstvo je utjecalo na tradiciju proizvodnje sireva (camembert), a uzgoj jabuka pokrenuo je proizvodnju jabukovače (cidre) i jabučnog vinjaka (calvados). Ovo su najčešći suveniri koje turisti nose sa sobom na povratku kući. Nakon dva i pol sata vožnje stižemo u Rouen, glavni grad Gornje Normandije, ali i najveći grad u cijeloj pokrajini. Smještaj grada na rijeci Seine omogućio je Rouenu da postane jedna od pet velikih luka u Normandiji kroz koje prolazi polovica francuskog međunarodnog prometa. Za obilazak grada predviđena su dva vodiča pa, podijeljeni u dvije grupe, obilazimo najvažnije znamenitosti grada. Moju grupu poveo je stariji uglađeni gospodin u dugom crnom kaputu i intenzivno crvenim hlačama. Dočekao nas je ispred monumentalne katedrale NotreDame od kud smo započeli obilazak gradskog središta. Hodajući lagano popločanim gradskim ulicama upoznajemo vrlo specifičnu arhitekturu u kojoj dominiraju obnovljene drvene kuće, građene uglavnom od 14. do 17. stoljeća. Drvene grede vidljive na fasadama obojene su različitim bojama čineći grad živahnim i zanimljivim mjestom. Obilazimo najveće znamenitosti grada među kojima su Veliki sat (Le Gros-Horloge), Crkva sv. Ivane Orleanske, Stara tržnica (Place du Vieux Marché), Palača pravde (Palais de Justice), a razgled završavamo najupečatljivijom građevinom u gradu, katedralom Notre-Dame de Rouen. Veliki sat je jedan od najstarijih astronomskih satova u Francuskoj, podignut u 14. stoljeću. Zanimljivost sata je u tome što osim vremena pokazuje i dane u tjednu i Mjesečeve mijene. Mjesec se nalazi iznad broja XII, a ispod broja VI, svaki dan u podne, mijenja se scena koja pokazuje rimskog boga povezanog s odgovarajućim danom u tjednu. Od sata, šetnju nastavljamo prema Crkvi sv. Ivane Orleanske. Za razliku od ostalih građevina, ovo je vrlo moderno zdanje izgrađeno 1979. godine.Izvana izgleda tmurno i zapušteno, ali ulaskom unutra prostor oživljavaju veliki vitraži koji propuštaju obilje svjetla i prostor čine toplim i spokojnim. Idealno mjesto za pronaći mir od gradske gužve ili ljetne žege. Crkva je izgrađena na mjestu gdje je 1431. godine pogubljena Ivana Orleanska spaljivanjem na lomači. Na mjestu pogubljenja, uz crkvu, postavljen je veliki kameni križ. Sama Crkva smještena je na trgu Place du Vieux Marché što u prijevodu znači Stara tržnica. Prepuna je restorana i kafića, a kulisu opet čine drvene kuće tipične za ovaj grad. Tu je još uvijek zadržana i gradska tržnica puna svježeg voća, povrća, sireva i svježe ribe. Put nas dalje vodi prema Palači pravde koja danas predstavlja zgradu parlamenta pokrajine Normandije. Ovo je najveća građanska gotička građevina u Francuskoj sagrađena krajem srednjeg vijeka na razrušenoj židovskoj četvrti koja je ostala pusta nakon protjerivanja Židova 1306. godine. Sljedeći upečatljive crvene hlače našeg vodiča ne gubimo se u gradskoj gužvi i
uspješno dolazimo do završne točke, katedrale Notre-Dame. Sve katedrale koje smo vidjeli na ovom putovanju raskošne su kamene ljepotice i teško je odabrati najljepšu. Ova katedrala je ipak po nečemu prva u Francuskoj, a to je njena visina. Toranj crkve visok je 151 metar, a u vrijeme dovršetka gradnje, 1876. godine, bila je najviša građevina na svijetu dok je, četiri godine kasnije, nije pretekla katedrala u Kölnu s tornjem od 157 metara. Unutrašnjost katedrale je jednako grandiozna kao i vanjština s visokim kamenim stupovima i kišobranastim svodovima tipičnima za gotički stil gradnje. Vodič nam pokazuje i grobnicu Rikarda I. Lavljeg Srca u kojoj je pohranjeno njegovo srce. Katedrala je kao i 2/3 grada bila jako oštećena savezničkim bombardiranjem u Drugom svjetskom ratu. Danas je sve obnovljeno tako da ništa ne ostavlja dojam da je ikada bilo porušeno ili oštećeno. Pred katedralom se pozdravljamo s našim vodičem i lagano se upućujemo prema autobusu. Ostaje nam još oko sat i pol vožnje do Caena, našeg konačnog odredišta, gdje ćemo provesti četiri večeri u Hotelu Zenith. Nakon smještaja u sobe najavljena je večera i napokon zasluženi odmor jer nam je dan započeo u dva sata ujutro. Očekujući toplu juhu, većina putnika ostala je razočarana kada su nam Francuzi servirali rižu i piletinu ili je možda bolje reći nekog starijeg galskog pijetla. Nemajući sluha za francuske specijalitete odlazimo na počinak nadajući se da će doručak popraviti dojam.
Jutro u Caenu započinje sat vremena kasnije nego kod nas iako smo u istoj vremenskoj zoni. U sedam i pol još uvijek se nije razdanilo, a temperatura je vrlo niska, oko 4 stupnja. Na doručku je prilična gužva, a osoblje hotela ne uspijeva pratiti našu brzinu pa nedostaje tanjura, kruha, šunke… Ono čemu se najviše veselim su kroasani i bageti i tu nas naši domaćini nisu razočarali. Nakon doručka okupljamo se pred autobusom i odlazimo u obilazak grada. Sunce već sja, ali i dalje je hladno. Iako se vrijeme u odnosu na prethodni dan popravilo, raspoloženje našeg vozača je isto. Za razliku od njega, u obilazak grada, prati nas mlada vodičica koja je srećom nasmiješena i ljubazna. Današnji dan trebao bi biti puno ležerniji jer je predviđeno razgledavanje Caena i muzeja posvećenoga žrtvama grada u Drugom svjetskom ratu. Autobus nas ispred hotela vozi ravno u dvorište dvorca i opatije koje je dao sagraditi veliki vojskovođa Vilim I. Osvajač. Dvorac je jedan od najvećih srednjovjekovnih spomenika u Europi i najvrjednija baština grada Caena. Abbaye aux Hommes ili Opatija Saint-Étienne u Caenu i Abbaye aux Dames, dvije su velike opatije koje su utemeljili Vilim i njegova supruga Mathilda od Flandrije. Jedna je bila namijenjena benediktincima, a druga benediktinkama. Kako bi izbjegli crkvenu ekskomunikaciju i dodvorili se tadašnjem papi Nikoli II. zbog sklapanja braka među krvnim srodnicima, Vilim i Mathilda grade ove opatije, ali i brojne bolnice u Normandiji. Dvorac Vilima Osvajača i Opatija Saint-Étienne čine skladnu cjelinu, a građene su od 11. do 18. stoljeća. Stari dio crkve građen je u romaničkom stilu, a dogradnja u gotičkom. Samostanske prostorije zatvaraju prekrasno uređen klaustarski prostor gdje trava ima nestvarno zelenu boju. Asketski način života benediktinskih svećenika vidljiv je u jednom detalju na koji nam pažnju skreće naša vodičica, a to je nedostatak grijanja u svim prostorijama koje su koristili svećenici. Jedini dio samostana koji je služio smještaju gostiju ima vidljive dimnjake na krovovima. U 19. stoljeću samostan je pretvoren u gimnaziju, a danas se taj prostor koristi kao gradska vijećnica. Zanimljivo je da je ovo jedna od rijetkih građevina u gradu koja je preživjela bombardiranje 1944. jer je služila kao sklonište i bolnica stanovništvu Caena. Vilim i njegova supruga zadužili su grad ostavljajući im u nasljedstvo ove prekrasne građevine, ali su u njima našli i svoja posljednja počivališta. Od dvorca put nastavljamo prema centru grada slušajući zanimljivosti koje nam govori vodičica. Caen je glavni i najveći grad Donje Normandije udaljen svega 10 tak km od La Manchea. Leži na rijeci Orne, a arhitektura mu se bitno razlikuje od Rouena. Gotovo u potpunosti razrušen u Bitci za Normandiju, ovdje nećemo naći stare drvene kuće kakvih je u Rouen bilo u izobilju. Cijeli grad izgrađen je od svijetlog kamena koji se eksploatira u obližnjim kamenolomima, a koji me podsjeća na sedru. Nevjerojatno je koliko je cijeli grad skladan jer se do kraja ispoštovala tradicija i građevinski materijal kojeg imaju u izobilju. Razgled grada u društvu vodičice završavamo kod Crkve Saint-Pierre de Caen. Ovo je još jedna gotička ljepotica čiju fasadu „ukrašavaju“ bezbrojne vodorige u vidu zmajeva. Njihova uloga je odvodnja viška vode s krova i sprječavanje curenja niz zidove crkve. Kako je Francuska domovina vodoriga ovo je još jedan primjer očuvanja tradicije u gradnji, kako svjetovnih, tako i vjerskih objekata. Visoki toranj crkve pogođen je u bombardiranju grada, dva dana nakon iskrcavanja Saveznika. Obnovljen je 1957. godine. Prije nego smo se pozdravili s vodičicom pokazala nam je dio grada s brojnim restoranima i preporučila neke specijalitete Normandije, osobito njihove palačinke u slanoj i slatkoj verziji te od heljdinog ili bijelog brašna. Osim za ručak, ostaje nam dosta slobodnog vremena za kupovinu suvenira i samostalno istraživanje grada, a nakon toga predviđen je posjet muzeju Memorial de Caen. Muzej je otvoren 1988. godine na inicijativu tadašnjeg gradonačelnika Caena, JeanMarie Giraulta, koji je kao osamnaestogodišnjak u danima bombardiranja Caena 1944. godine volontirao u timu Francuskog Crvenog križa. Svjedočeći ratnim strahotama i stradavanju svojih sugrađana smatrao je da grad Caen zaslužuje počast dostojnu patnje koju je pretrpio. Inicirajući gradnju memorijalnog muzeja imao je na umu edukaciju javnosti i novih generacija o ratnim danima u Normandiji, ali i stvaranje Centra za povijest i mir koji će promicati koncept pomirenja. Muzej se sastoji od nekoliko tematskih cjelina počevši od dijela koji je posvećen Danu D i bitci za Normandiju, zatim Drugom svjetskom ratu i Hladnom ratu te dijelu koji je naslovljen Europa – Naša povijest. U Muzej je inkorporiran i Podzemni bunker generala Richtera koji je bio glavno zapovjedno mjesto u vrijeme njemačke okupacije grada. Poseban dio zbirke čini i stalni postav izložbe fotografija ratnog reportera Patricka Chauvela koje svjedoče o svim ratnim sukobima u svijetu o kojima je izvještavao tijekom posljednjih pedeset godina. Ovaj dio zbirke može se pogledati besplatno dok za ostale dijelove morate kupiti ulaznicu. Puni dojmova odlazimo iz muzeja u hotel kako bismo se pripremili za tradicionalnu normandijsku večeru u jednom od restorana u centru Caena. Tipična večera sastojala se od hladnog predjela u vidu salate s tvrdo kuhanim grahom, gamberima i ostalim svježim povrćem nakon čega je slijedilo glavno jelo; pire krumpir i opet veliki komadi galskog pijetla ili kokoši. Za desert je poslužena pita od jabuka (Tarte Normande), a od pića smo mogli birati crno ili bijelo vino. Iako se nekima može činiti da se domaćini nisu previše potrudili oko menija ovo je ipak prava tradicionalna večera u Normandiji. Skromni normandijski poljoprivrednici imali su i jednostavne recepte koristeći sve ono što su uzgojili u svojim vrtovima ili na farmama, a kako sam spomenula na početku članka, ovo je oduvijek stočarski i voćarski kraj, osobito poznat po uzgoju jabuka. Manje-više zadovoljni večerom vraćamo se u hotel kako bismo prikupili snagu za sljedeći dan. Iako smo u ova dva dana obišli najveće gradove Normandije ostatak našeg putovanja bit će usmjeren na najposjećenije destinacije u pokrajini, ali priču o njima donosim u sljedećem broju.
Nastavlja se.