PUTOVANJE NA KORZIKU I SARDINIJU
Kao i svake godine, krajem rujna, Udruga antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka organizira putovanje za svoje članove, a ove godine izbor je pao na Korziku i Sardiniju. Zamišljeno sedmodnevno putovanje obuhvaćalo je talijanski grad Bolognu, korzikanske gradove Bastiju, St. Florent, San Nicolao, Corte, Ajaccio i Bonifacio te sardinijske gradove Sassari, Castelsardo, Alghero i mondeno ljetovalište Porto Cervo. Na povratku sa Sardinije, predviđen je bio posjet Modeni i muzeju „Aceto Balsamico“. Većinu putnika u autobusu činili su umirovljenici osim nas nekolicine. Kao prosvjetnom djelatniku, putovanje s umirovljenicima bilo je dragocjeno iskustvo; uvijek stižu na vrijeme, ne žale se, slušaju sa zanimanjem što vodiči govore, a jedina sličnost s mojim učenicima česti su zahtjevi za pauzom zbog odlaska u toalet. Zbog svega viđenog i doživljenog, geograf u meni ne može odšutjeti i ne podijeliti s vama ljepote ovih mediteranskih otoka i njihovih gradova. Zato vas pozivam da kroz ove retke pokušate sebi dočarati dio raja koji smo posjetili. U ranim jutarnjim satima, 23. rujna, u tišini i polusnu krećemo s otoka Krka prema Bologni. Ulaskom u Sloveniju dočekuje nas mraz i nula stupnjeva na termometru. Priličan temperaturni šok u odnosu na Krk, ali srećom u autobusu smo i većina putnika spava. Vozeći se prema Trstu pa kroz Padsku nizinu prolazimo pored Padove i Ferrare te u Bolognu stižemo u ranim popodnevnim satima. Gradom nas vodi hrvatska vodičica (nije greška, ovo je pravilan naziv) što nam bitno olakšava razgledavanje svih znamenitosti. To je živahan grad živih boja, poznat i kao Crvena Bologna, što zbog njegovih fasada, što zbog ljevičarskog političkog usmjerenja. Bologna je grad trijemova ili kolonada koji su 2021. godine uvršteni na UNESCO-v popis svjetske baštine. Dužina trijemova i njihova raznolikost začuđuju. Protežu se na čak 62 km, a građeni su od drveta, cigle, armiranog betona ili kamena, na mjestima s jedne ili s obje strane ulice. Brojni tornjevi krasili su grad u srednjem vijeku od kojih je danas ostalo tek nekoliko, a najpoznatiji su Asinelli i Garisenda. Tornjeve su gradile bogate bolonjske obitelji u 12. stoljeću, a većina ih je srušena u 16. stoljeću. Od tornjeva, glavnom gradskom ulicom, Via Rizzoli, stižemo na Piazzu Maggiore i Piazzu del Netuno s velikom fontanom posvećenom rimskom bogu Neptunu. Na glavnom trgu smjestila se Bazilika Sv. Petronija, zaštitnika grada. Unutrašnjost crkve uistinu je impozantna zbog njenih proporcija i grandioznih lukova, ali nedostaju freske karakteristični za velike srednjovjekovne katedrale. Moju pažnju najviše je zaokupio meridijan označen na podu bazilike koji služi kao sunčani sat. Na krovu zgrade mala je rupa kroz koju ulazi sunčeva svjetlost i obasjava različite dijelove ovog meridijana na određene datume u godini. Posjet Bologni ne može proći bez obilaska zgrade najstarijeg sveučilišta u Europi. Nisam mogla ne pomisliti koliko bih uživala kao studentica u ovom gradu. Kao glavni grad regije Emilie – Romagne, Bologna danas ima oko 390 000 stanovnika od čega petinu čine studenti. Osim što je sveučilišni centar, Bologna je i veliko prometno središte u kojem se susreću prometni pravci koji iz sjeverne Italije vode prema regiji srednje Italije. Zbog odlične gastronomske ponude zovu je i „La Grassa” što u doslovnom prijevodu znači „masna” ili „debela”. Unatoč tomu, iz Bologne odlazim gladna, jer sam svoje slobodno vrijeme potrošila ispijajući capuccino na Piazzi Santo Stefano u ugodnom društvu prijatelja i muža. Kasno popodne napuštamo Bolognu i vozimo se prema predgrađu Pise, gdje ćemo nakon prospavane noći krenuti prema Livornu na trajekt za Korziku.
Sljedeći dan započinje ranim ustajanjem u 4:30, brzim pakiranjem i još bržom kavom „s nogu”. Nakon ukrcaja u autobus i podijeljenih doručak-paketa krećemo u trajektnu luku. Osjećam veliko uzbuđenje što ću za nekoliko sati vidjeti Korziku, za mene oduvijek mističan i dalek otok. Smještena sjeverno od Sardinije, okružena vodama Ligurskog, Tirenskog i Sredozemnog mora, četvrti je otok po veličini na Mediteranu. Prije polaska na put nisam znala što očekivati od Korzike, ali osjećala sam da će mi se svidjeti. Hoće li to biti ljudi, gradovi, priroda ili sve zajedno, ne znam, ali neki duboki osjećaj iznutra govorio mi je da ću Korziku zauvijek pamtiti. Plovidba prema Bastiji, glavnoj luci Korzike i drugoj putničkoj luci Francuske, odmah iza grada Calaisa, traje četiri i pol sata. Uplovljavajući u luku, prvo što primjećujem su palme i oblačno nebo, ali srećom bez kiše. S vodičicom se sastajemo na glavnom trgu, Place Saint Nicolas, polaznom i završnom točkom u našem obilasku grada. Saznajemo da je Bastija grad s oko 44 000 stanovnika sagrađen za vladavine Đenovežana u 14. stoljeću i da je sve do 1791. godine bio glavni grad Korzike. Danas je to najveće lučko, trgovačko i industrijsko središte otoka smješteno na sjeveroistočnoj obali, na početku poluotoka Cap Corse. Ako izgled Korzike promatramo kao stisnutu šaku s ispruženim kažiprstom, onda je Cap Corse taj kažiprst uperen prijeteći prema Genovi koja je vladala otokom gotovo pet stoljeća. Godine 1768. Korzika je prodana Francuzima, pod čijom vlašću ostaju do danas. Od Korzikanaca ćete čuti da se Francuzi odnose prema njima kao prema koloniji gušeći njihov identitet i pravo na korzikanski jezik. I doista, hodajući ulicama Bastije i pogledom na fasade grada, jasno je da grad nije ušminkana turistička destinacija. Daleko je od Pariza pa Pariz ne čuje potrebe ovih stanovnika. Dok moji suputnici komentiraju kako su razočarani izgledom Bastije, u meni se rađaju potpuno suprotne emocije. Ovaj grad je u potpunosti sačuvao svoju autentičnost i dušu nenarušenu podivljalom turističkom gradnjom. S povišenog mjesta, od Crkve sv. Ivana Krstitelja, gledamo prema staroj luci u kojoj su usidrene manje brodice, a ne luksuzne jahte. Iako oronule, boje fasada su u nijansama žute, bež i narančaste što gradu daje posebnu toplinu i štih pravog mediteranskog grada. Slobodno vrijeme za šetnju nemamo jer nas čeka nastavak puta prema St. Florentu, malom naselju smještenom nasuprot Bastiji, s druge strane poluotoka Cap Corse. Od Bastije uspinjemo se uskom zavojitom cestom od kud se pruža prekrasan pogled na nisku pješčanu obalu i veliku lagunu južno od Bastije. Sa svih strana okruženi smo zelenilom, uglavnom makijom, iz kojeg izranjaju manja sela u podnožjima vrhova. Ono što je zajedničko svim selima koje sam vidjela dosljednost je u bojama njihovih fasada. Radi se o boji pijeska gdje baš niti jedna kuća ne iskače iz skladne cjeline. Druga zanimljivost koja privlači moju pažnju jesu stijene koje izgrađuju ovaj otok. Pokušavam pogledom kroz prozor i prateći brzinu autobusa, manje ili više uspješno, prepoznati o kojoj vrsti stijena se radi. Vidljive su razlike u boji, strukturi i svakako načinu postanka. U nekoliko navrata uočavam zeleni škriljevac, izražene ljuskave strukture, a osim uz cestu primjećujem ga na krovovima kuća, dijelovima fasada te na popločanim dvorištima. Mozgajući o stijenama, brzo mi prolazi putovanje do St. Florenta. Nekada malo ribarsko naselje, danas je popularno mjesto zbog lijepih plaža u blizini i vinograda Patrimonio. U istoimenom zaljevu razvila se luka, nekada puna ribarskih brodica, a danas jahti za odmor. Ovdje imamo slobodno vrijeme za razgledavanje i ručak. Brzo smo se razmiljeli u potrazi za zgodnim restorančićem na obali. Izbor je težak jer svi izgledaju privlačno, ali taman kad smo izabrali pobjednika shvaćamo da restorani otvaraju tek u 17 sati što je za naš ostanak u St. Florentu prekasno. Okrećemo se dobrom starom fast foodu. Sad nam i hamburgeri i pomfrit izgledaju privlačno. Ja se ipak odlučujem za sladoled kako ne bih pokvarila večeru koja nas čeka u hotelu. Putujući prema hotelu vraćamo se ponovno na istočnu obalu Korzike u mjesto San Nicolao. Naš hotel smješten je uz široku pješčanu plažu koja gleda prema Tirenskom moru. Nakon večere i kratke šetnje odlazimo na počinak slušajući šum vjetra i valova.
Treći dan našeg putovanja predviđen je za posjet Corteu i planinskoj unutrašnjosti Korzike. Corte je smješten u središtu otoka pa ga zovu i srcem Korzike. U kratkom razdoblju korzičke neovisnosti u 18. stoljeću, to je bila njihova prijestolnica. Danas je to jedini sveučilišni centar na otoku. Na najvišoj točki grada izdiže se stijena na kojoj je sagrađeno Orlovo gnijezdo, citadela iz 15. stoljeća. Za ondašnje prilike neosvojiva, a gledajući s parkirališta gdje su nas naši vozači ostavili, nama također neostvariv pothvat. Srećom, brzo smo na parkiralištu ugledali turistički vlakić i odluka je brzo pala. Vozimo se vlakićem. Usput ponovno gledamo oronule fasade, a posebno na zgradama građenim za socijalno ugrožene. Jasno nam je da ponosni Korzikanci ne mare osobito za estetiku. Zahvaljujući vlakiću uspješno savladavamo Citadelu s koje se pruža prekrasan pogled na planinsku okolicu. Nakon fotografiranja ostaje slobodno vrijeme za razgled grada i osvježenje pivom od kestena po kojem je ovaj kraj inače poznat. Središnji trg, za razliku od većine gradova koje krasi kip Napoleona, ovdje je posvećen borcu za neovisnost Korzike, Pascalu Paoliju. Korzikanci ga štuju i ponose se njime više nego li Napoleonom. Nakon slobodnog vremena i našeg okupljanja na glavnom trgu, vlakić nas vozi nazad do autobusa. Krećemo na drugi dio današnjeg zadatka, a to je planinski dio Korzike. Tu počinje prava avantura. Od Cortea, cilj nam je poprečno presjeći otok i iz njegove unutrašnjosti doći na zapadnu obalu do gradića Porta i istoimenog zaljeva. Tu započinje najveća prirodna atrakcija Korzike, Les Calanques de Piana, poznate ružičaste granitne stijene koje je UNESCO proglasio svjetskom prirodnom znamenitošću. Na putu do ružičastih stijena treba prijeći planinsku unutrašnjost po cesti poznatoj kao Scala di Santa Regina. Težak je to i zamoran put za sve vozače autobusa jer je cesta uska, zavojita pa autobusi otežavaju slobodan promet automobilima i motociklistima. Ovaj dio putovanja za mene je najvrjednije iskustvo. To je onaj dio Korzike po kojem ću zauvijek pamtiti ovaj otok. Planinski vrhunci, zelenilo i stijene je sve što nas okružuje. Iza svakog cestovnog zavoja čeka nas novo iznenađenje koje nam je priroda pripremila. Slapovi, duboki kanjoni i potoci tjeraju nas da svako malo ustajemo i pokušavamo ovjekovječiti nestvarnu ljepotu. Vožnja traje satima, a mi se cijelo vrijeme penjemo i pratimo kako se vegetacija mijenja. Na nižim dijelovima rastu kesteni, a na najvišim dijelovima crnogorica. Gledajući kroz prozor pokušavam prepoznati najviši vrh Korzike, Monte Cinto i prilično sam sigurna da sam ga dobro locirala. Visok je 2706 m. Zbog brojnih vrhova viših od 2000 m Korziku nazivaju i „Planinom u moru”. Uz cestu često možemo vidjeti crne svinje za koje nam se čini kao da nemaju vlasnika i da su ostavljene u šumi. Hrane se onim što pronađu, a vlasnici ih očito ne posjećuju često jer izgledaju prilično neuhranjeno. Velika su atrakcija turistima, ali i velika smetnja vozačima jer često izlaze na cestu kao krave u Indiji. Nakon iscrpljujuće vožnje, u kasnim popodnevnim satima, dolazimo do ružičastih stijena koje su najljepše u to doba dana jer ih obasjava sunčeva svjetlost. Tu prvi put izlazimo iz autobusa kako bismo snimili zajedničku fotografiju, a kulisu nam čine more i ružičaste stijene. Od ove točke cesta se stalno spušta prema moru, a dolaskom na obalu i naši vozači su mogli malo odahnuti. Cilj nam je doći u glavni grad Ajaccio, smjestiti se u hotel i konačno nešto pojesti. Čini se kao da ću svaki dan na ovom putovanju provesti bez ručka. Srećom organizator putovanja potrudio se pronaći nam odlične hotele s udobnim krevetima i dobrom hranom. Treba napuniti baterije, obnoviti energiju jer nas sutra čeka nastavak putovanja.
(nastavit će se)
Tekst: Gordana Božić Foto: Darko Fanuko i Marino Turčić
