Od četvrtog zasjedanja ZAVNOH-a 1945., do 1990., na prijedlog Dušana Brkića, događaj iz ličkog mjesta Srb od 27. srpnja 1941. obilježava se kao Dan ustanka naroda Hrvatske. Promjenom društvenih odnosa taj događaj je „doživio“ drastične promjene. Drugačije tumačen, iskrivljavan i tumačen daleko izvan historijskog konteksta u kojem se dogodio postao je predmetom ideoloških obračuna i služio je za, uvjetno rečeno, različite političke potrebe s ciljem zamaglji-vanja i pokušaja trajnog brisanja iz sjećanja generatora društvenih promjena u NOB-u, antifašizma. Puleni šovinističkog velikosrpskog državnog projekta ustanak u Srbu su koristili kao okidač za nacionalne sukobe plašeći Srbe u Hrvatskoj ustašama i manipulirajući geno-cidom koji se nad njima dogodio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Hrvatska vladajuća elita je pak ustanak u Srbu tumačila kao četnički ustanak protiv „ispunjenja vjekovne težnje Hrvata za vlastitom državom.“ Ono što je karakteristično je da je fokus prebačen s klasnog i antifašističkog u nacionalne okvire i kompletna prob-lematika je svedena na sukob Hrvata i Srba isto kao što su to htjeli prikazati domaći izdajnici tih godina. Simbolički se histerija oko antifašističkog nasljeđa 90-ih godina može svesti na uništavanje spomenika Marku Oreškoviću, Hrvatu, u Korenici sa „srpske“ strane i uništavanje spomenika ustanku Vanje Radauša sa „hrvatske“ strane.
