In memoriam: Marija Tudor (1938. – 2023.)
Marija je Rođena 16.11.1938. godine u Korniću na otoku Krku u radničkoj i antifašističkoj obitelji od oca Nikole Mrakovčića i majke Antice.
Kao petogodišnja djevojčica zahvaljujući prisebnosti mame Antice spašena je muke i pakla koje je njena mama Antica proživjela u Auschwitzu. O Mariji, dok su mama i tata bili u logoru, brinula se je njezina baka.
Nakon završene osnovne škole završila je srednju ekonomsku školu u Puli, kroz svoj radni vijek radila je u trgovini tekstila, Hotelskom poduzeću Krk, Mjesnoj zajednici Krk od kuda odlazi u mirovinu.
Bila je aktivna u društvenom radu u gradu Krku, otoku Krku i na nivou Primorsko-goranske županije kao turistički djelatnik.
U svom radnom vijeku obnašala je niz odgovornih dužnosti na radnom mjestu i bila izuzetno vrijedan i aktivan društveno politički radnik.
U udruzi antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka obavljala je odgovorne dužnosti sve dok njoj je zdravlje to dopuštalo, bila je dugogodišnja predsjednica Foruma žena, član predsjedništva i zamjenica predsjednika udruge.
Za takav aktivan rad Marija je dobila brojna priznanja od Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka kao i Saveza antifašističkih boraca PGŽ-e i Republike Hrvatske.
Mi antifašisti otoka Krka ponosni smo i zahvalni što si bila naš dugogodišnji član i što si dala veliki doprinos razvoju i jačanju antifašističkih tekovina.
Udruga antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka
In memoriam: Marija Braut (1931.-2022.)
Ljudi koje volimo, ma koliko godina imali, uvijek odlaze prerano. Tako se, ovog prosinca, zatvorila jedna životna knjiga bogatog sadržaja puna plemenitih djela. U lijepa se i dobra sjećanja zaputila naša meštrica Marija Braut rođ. Brzac, koja je svoj pečat znanja, dobrote, brige i ljubavi za poziv utisnula u brojne naraštaje učenika, koja je bila jedna od toplih, dragocjenih duša od kojih mnogo trebaš učiti. Rođena učiteljica! Bila je jedna od onih osoba koje je bilo pravo bogatstvo upoznati. Pokazali su to i mnogobrojni prijatelji, bivši učenici, rodbina i sumještani koji su je, pristigli odasvud, unatoč jakom nevremenu, došli ispratiti na groblju u Linardićima.
Marija je, kao vrlo bistra i nadarena djevojčica krenula iz svoga sela Brzac u Gimnaziju u Krk, potom u Učiteljsku školu u Rijeku. Bile su poratne godine, potreba za učiteljima velika pa je, poput svojih suučenika, kao maturantica, u drugom polugodištu završnog razreda upućena na „školsku praksu – posao“ u Osnovnu školu Dubašnica. U lipnju te godine položila je maturu i kao mlada učiteljica poslana u šestogodišnju školu Kornić. Mlada, poletna, ambiciozna i autoritativna „držala“ je cijelu školu i kulturu mjesta. Nije to bio samo učiteljski rad s djecom, već s omladinom i svim mještanima Kornića. A to se ne zaboravlja!
Kasnije joj je određen premještaj u Istru, a najveći dio radnog vijeka provela je u Rijeci u OŠ „Kantrida“, te OŠ „Gornja Vežica“. Uz rad je studirala i diplomirala na Pedagoškoj akademiji, osnovala obitelj s Jankom Brautom.
Cijeli je život sačuvala svježinu duha i zapravo bila iznimno aktivna u raznim područjima djelatnosti. U Korniću je osnovala Folklornu sekciju, u drugim školama je vodila planinarske sekcije, a zemljopis je bio i ostao posebno područje njezinog zanimanja. Pamte je, s radošću i zahvalnošću spominju, brojni učenici. Prijatelj Silvo Pungeršek, koji joj je posvetio nekoliko pjesama, kaže:
Nakon umirovljenja se sa suprugom Jankom – vratila doma u Brzac, gdje su izgradili prelijepi dom, uredili isto takav veliki vrt u kojem uvijek ima povrća i voća za obitelj, prijatelje i „za putnika i namjernika“.
Naravno da ni u mirovini nije mirovala, voljela je druženja s dugogodišnjim cjeloživotnim prijateljima,
sudjelovala u otočnim kulturnim događanjima, vodila, poticala. Bila je dugogodišnja vrlo aktivna članica Udruge antifašističkih boraca i Antifašista otoka Krka.
U ovom mandatu bila je članica Odbora Udruge i povjerenica Udruge za podružnicu Šotovento, ujedno i članica odbora podružnice. U više navrata bila je delegat Skupštine UABA otoka Krka.
U Podružnici je bila zadužena za obavještavanje članova o aktivnostima koje se organiziraju od strane Udruge i Podružnice, te prikupljanje godišnje članarine u mjestu Brzac.
Aktivno je sudjelovala u aktivnostima Foruma žena, Udruge i Podružnice, obilasku starijih i bolesnih članova, spomenika NOB-a, godišnjim skupštinama, izletima …
Posebno treba naglasiti da je idejni tvorac i suorganizator predavanja u povodu godišnjice „Pariških ugovora“ , predavača Romana Kovač u mjestu Brzac , te „Kreativnog Šotoventa“ , izložbi u Milohniću i Malinskoj, naših mještana Jasne Toljanić, Danijele Oremović, Josipa Linardić i Kristijana Linardić, te predavanja, foto i video prezentacije „Morima i podmorjem svijeta“ u Milohniću i Krku, Marina Brzac, o kojim aktivnostima redoviti piše članke u Krčkom valu.
Marija je bila redovito prisutna na sastancima Predsjedništva Udruge i aktivno je doprinosila u aktivnostima Udruge kao i razvoju antifašizma na našem otoku. Za svoj rad dobila je više priznanja Udruge i Saveza antifašističkih boraca Primorsko-goranske županije.
Marijinom smrću izgubili smo pravu drugaricu i aktivisticu na promicanju antifašizma i tolerancije.
IN MEMORIAM: Dinko Tomašić (21.02.1943. Batomalj – 07.10.2020. Baška)
Sedmog listopada 2020. godine u 78. godini života, nakon duže bolesti, preminuo je Dinko Tomašić, dugogodišnji član Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka i dugogodišnji turistički djelatnik. Dinko je dugi niz godina vršio brojne gospodarske i aktivističke funkcije, bio je jedno vrijeme i potpredsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka.
Tomašić Dinko rođen je 21.02.1943. god. u Batomlju, u težačkoj obitelji (otac Ivan-Juraj, majka Jelena) u kojoj je bilo petero djece, Dinko je bio najmlađe dijete. Još kao mali dječak pomagao je roditeljima u polju, oko stoke i sl. Osnovnu školu završio je u Baški. Nakon završene Osnovne škole Ugostiteljsku školu završava 1963. god. u Rijeci i dobiva zvanje kuhar. Kao i mnogi siromašni đaci tada, za vrijeme školovanja, kako bi mogao pokriti troškove istog, zapošljava se, ljeti u tadašnjoj Jugoliniji kao kuhar što mu je omogućilo da ploveći na različitim brodovima te kompanije vidi velik dio svijeta, upozna razne ljude i proširi horizonte. 1968. god. (kada u Opatiji završava i Višu ekonomsku školu – smjer ugostiteljstvo) kratko vrijeme radio je i u Puli, u ugostiteljstvu (zamjenik šefa restorana). Kraće vrijeme radio je također u Istri, u Umagu (hotel Kristal, gdje radi na uspostavljanju organizacije rada). 1970. god. ženi se suprugom Zdenkom Sa željom da se vrati u zavičaj, na rodni otok, i pomogne razvoju turizma, iste 1970. god. se iz Istre vraća na rodni Krk gdje se u tadašnoj tvrtci Hoteli Punat zapošljava kao šef servisa. Iste godine postaje i otac, dvaju sinova, blizanaca. Od 1974. postaje Direktor tvrtke Hoteli Punat, što ostaje sve do svog umirovljenja. 1976. god., u generaciji prvih diplomanata Hotelijerskog Fakulteta u Opatiji, završava studij, stječe VSS, zvanje Diplomirani ekonomist za hotelijerstvo – smjer organizacija hotelskih poduzeća.
Do 1978. godine živi sa obitelji u Puntu, kada se seli i vraća u svoju rodnu Bašku, gdje ostaje, sa svojom obitelji do svoje prerane smrti.
Za cijelog svog radnog vijeka bio je društveno aktivan i angažiran, nesebičan, spreman pomoći svakome, a dao je i svoj obol razvoju turizma na otoku Krku.
I nakon umirovljenja ostaje društveno aktivan u UABI – Podružnica Baška, u mjestu i Općini Baška i šire.
Dinko je uvijek bio spreman pomoći svima kojima je mogao svojim savjetom, po uvjerenju je bio antifašist.
Dragi Dinko,
Hvala ti na doprinosu u radu naše Udruge i lijepim zajedničkim trenucima.
Neka ti je vječna slava i hvala.
IN MEMORIAM: Ivan Simunić (16.12.1922. – 29.08.2020.)
Dvadesetdevetog kolovoza 2020. godine u 98. godini života, preminuo je Ivan Simunić dugogodišnji član Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka. Ivan je dugi niz godina vršio brojne političke i aktivističke funkcije, bio je predsjednik Udruge od 1988. do 1992. godine.
Simunić M. Ivan rođen je 16.12.1922 god. u Donjem Docu Općina Omiš. Osnovnu šestogodišnju školu završio je u rodnom mjestu. Godine 1937. odlazi na zanat u Sušak (Rijeka) gdje polazi i završava automehaničarski zanat kod Jerine, u tvorničkoj ulici. U struci radi do polaska u partizane. Cijelu 1942. god. ilegalno radi za NOB, a 15.03.1943. odlazi u partizane i uključuje se u 6. br. koja postaje 1. brigada XIII. Primorsko goranske divizije, u ovoj jedinici ostaje do kapitulacije Italije. U rujnu 1943. god. postavljen je za komandira čete u 3. br. koja je formirana na Grobniku, u istoj jedinici ostaje do konca sječnja 1944. god.
Po struci automehaničar i vozač odabran je za obuku tenkista kod Saveznika u inostranstvu. U veljači 1944. godine po prikupljanju kod glavnog štaba Hrvatske u Vrhovinama odlazi u Vrhovni štab u Drvar i po prikupljanju kandidata sa područja cijele Jugoslavije organizirano odlazi: Drvar, Tičevo, Plav, o. Žiri, Vis, Bari, Taranto, Egipat, gdje počinje sa obukom na Engleskim tenkovima. Nakon uspješno završenog tečaja u lipnju mjesecu 1944. god. vraća se u Italiju-Gravina, gdje se u srpnju mjesecu formira I. tenkovska brigada. Pošto saveznici nisu dali tenkove za formiranje II. brigade. , u rujnu 1944. god. avionima Ivana i ostale izučene tenkiste prebacuju u Rusiju i nakon prikupljanja u Kolbno 300 km istočnije od Moskve, odlazi u Tesnackaj između Tule i Moskve gde se uključuje u obuku na ruskim tenkovima. Nakon obuke ulazi u novo formiranu 2. tenkovsku brigadu.
U travnju 1945 god. kao komandir tenkovske čete vraća se u Jugoslaviju i sa brigadom učestvuje u proboju srijemskog fronta do završnih borbi i oslobađanja Trsta.
Zaoštravanjem situacije na Grčkoj granici, koncem 1945. god., brigadu prebacuju na Grčku granicu. U proljeće 1946. god. sa jedinicom se ponovo vraća na Talijansku granicu, gdje ostaje do 1947. god. Tada već kao komandant tenkovske brigade po potrebi službe odlazi u oficirsku školu „Petar Drapšin“ u Banja Luku. Po završetku školovanja ostaje za nastavnika u školi, a 1952. god. polaže ispit za čin majora. Već 1957. god. kao potpukovnik odlazi u višu Vojnu Akademiju u Beograd. Po uspješno završenoj akademiji biva vraćen u Tenkovski školski centar za nastavnika, a 1962. god polaže ispit za pukovnika. Dvije godine kasnije, dakle 1964. god. kao pukovnik imenovan je za načelnika operativnog sektora tenkovske divizije u Sisku. Godine 1967. premješten je ponovno u Banja Luku za načelnika katedre taktika, a 1969. god premješten je u 5 Armijsku oblast u Zagreb za pomoćnika komandanta Armije za oklopne jedinice. Početkom 1970. god. postavljen je za komandanta tenkovske brigade u Dolnjem selu gdje ostaje do konca 1971. god., kada je po hitnom postupku zajedno sa Bobetkom i pomoćnikom komandanta za pozadinu kao Hrvatski nacionalist istjeran iz Armije.
Kao penzionirani pukovnik od 1972. do 1980. god.vodi referadu narodne obrane u Zagrebačkom „Agrokombinatu. Godine 1980. Ivan dolazi na Krk, gradi kuću i za stalno ostaje na Krku.
Po dolasku na Krk Ivan Simunić aktivan je u društveno političkom životu u svojoj novoj sredini, posebno je bila zapažena njegova uloga u teritolarnoj obrani i boračkoj organizaciji.
Za predsjednika SABA otoka Krka izabran je 1988. god. , koju dužnost obavlja do 1992. godine.
Iako u poznim godinama života, bio je spreman pomoći svojim savjetom svima nama, posebno mladima u sagledavanju naše antifašističke povijesti.
Dragi Ivane,
Hvala ti na doprinosu u radu naše Udruge i lijepim zajedničkim trenucima.
Neka ti je vječna slava i hvala.
IN MEMORIAM: Slavko Karabaić (3. 4. 1938. – 14. 10. 2018.)
Četrnaestog listopada u 80. godini života, preminuo je Slavko Karabaić potpredsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka. Slavko je dugi niz godina vršio brojne političke i aktivističke funkcije.
Rođen je 03.04.1938. god. u Puntu na otoku Krku u radničkoj i antifašističkoj obitelji. Njegov otac i njegova najuža obitelj bili su sudionici NOR-a 1941.-45. god., u partizanskim jedinicama. Iz rata mu je otac izašao kao invalid, a njegova dva brata poginula su u borbama 1943. godine. Na tragu tih događanja od najranijeg djetinjstva, Slavko je bio odgajan u antifašističkom duhu. Djetinjstvo i osnovno sedmogodišnje školovanje završio je u mjestu rođenja, odnosno tri zadnje godine u gradu Krku. Nakon osnovnog obrazovanja odlazi u Srednju građevinsku školu koju uspješno završava.
Po završetku srednje škole zapošljava se u ŽGP „Vladimir Gortan“ podružnica Rijeka, gdje stječe prva radna iskustva. Nakon dvije godine odlazi na odsluženje vojnog roka u ondašnju JNA-u, gdje je kao vojnik nekoliko puta nagrađivan. Po odsluženju vojnog roka vraća se u rodni kraj i zapošljava u lokalnom upravo osnovanom građevinskom poduzeću gdje je manjkalo kadrova i gdje je dobro došao. Prošao je sve faze u proizvodnji, od poslovođe na gradilištu, šefa gradilišta, tehničkog direktora do direktora poduzeća. Više od polovice svog radnog vijeka bio je u istoj firmi (sadašnji G.P.Krk ).
Uz redovne radne obaveze bio je aktivan u društveno političkom radu u svojoj sredini. U dva je mandata bio potpredsjednik Skupštine općine Krk, član izvršnih tijela SSRN općine Krk član općinskog vijeća SSH, Bio je aktivan član u pojedinim komisijama SK Općine Krk predsjednik mjesne zajednice grada Krka u dva mandata, sve na volonterskoj osnovi.
Slavko je bio i višegodišnji komandant štaba civilne zaštite Općine Krk.
Nakon više od 20 godina u građevinarstvu biran je i imenovan za predsjednika Saveza sindikata Hrvatske za općinu Krk. Završetkom mandata u Sindikatu imenovan je na funkciju DPS za Općinu Krk, nakon završenog mandata odlazi na zadnje radno mjesto za direktora Fonda stambeno komunalne djelatnosti Općine Krk. Sa ovog radnog mjesta odlazi u mirovinu sa punim radnim stažem.
Od djetinjstva je njegovo opredjeljenje antifašističko, a direktno se uključio u Udrugu početkom devedesetih godina, negdje pred odlaskom u mirovinu. Kao aktivni član biran je u više mandata za predsjednika podružnice grada Krka, u izvršna tijela otočke organizacije i izvršna tijela SABA Primorsko Goranske Županije Dugogodišnji je član Odbora za sportske igre na nivou SABE PGŽ-a, zamjenik predsjednika Udruge i prvi potpredsjednik.
Slavko je uvijek ponosno isticao da je punih 58. godina u braku, otac dvoje djece i djed četvoro unučadi.
IN MEMORIAM: Anton Bajčić (Tonči) (4. 1948. – 10. 2018.)
Anton Bajčić, Tonči je rođen 22.04.1948 god. u Bajčićima, osnonu školu pohađa i završava u mjestima Poljica i Milohnić, srednju i VKV kuharsku školu u Opatiji.
Nakon završene srednje škole radi u hotelskom poduzeću Zlatni otok Krk kao šef kuhinje u hotelima Dražici i Marini, nakon toga privatno u restoranima; Jadranki (sadašnji Maritim), Groti, i Velim vodama u Puntu.
U Centru usmjerenog obrazovanja Čedo Žic u Krku predaje kuharstvo i praktični dio nastave, tada su se u srednjoj školi kuhale marende za sve učenike i nastavnike a naš je Tonči bio pravi majstor kuhinje te ja kao takav ostao u sijećanju svih učenika ali i kolega nastavnika.
Dugogodišnji je aktivni član Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka podružnice Poljica–Šotovento čiji je bio predsjednik. Za svoj je rad nagrađen sa više priznanja, Saveza antifašista RH i Saveza antifašista PGŽ. Teško je priznati da ga nema više među nama, svima će ostati u sjećanju njegov vedar duh i osmjeh na licu, njegove šale najčešće na svoj račun.
Ipak najviše će nedosajati svojoj obitelji supruzi Mariji, kćerki Ljubici, sinovima Daliboru i Zoranu, i svojim ljubljenim unucima. Tonči je imao veliku obitelj dva polubrata, pet sestara i petero braće. Cijela obitelj sa unucima i praunucima danas broji 119 osoba. Svima njima izražavamo našu najiskreniju sućut.
Tebi dragi Tonči još jedno velika hvala za sve što si napravio za nas, neka ti je laka ova bodulska zemlja!
IN MEMORIAM: Bogumil Štefanić (21. 10. 1944. – 18. 04. 2017.)
Bogumil Štefanić rođen je 21. 10. 1944. god. u Dragi Bašćanskoj. Osnovnu školu pohađao je u Baški, a gimnaziju u gradu Krku. Nakon završene gimnazije upisuje vojnu akademiju u Divuljama koju uspješno završava i započinje sa službovanjem u ondašnjoj Ratnoj mornarici. U vojnoj službi ostaje do ispunjenja obveze, odnosno od 1964. do 1977. god., kada napušta službu ratne mornarice kao zapovjednik podmornice. Zapošljava se u ”Jugoliniji” a kasnije u “Jadranskom pomorskom servisu” u Rijeci kao zapovjednik remorkera. Godine 1996. odlazi u zasluženu mirovinu i nastavlja živjeti sa svojom obitelji u Dragi Bašćanskoj.
Svestran i vrijedan kakav je bio, odmah je pronašao nove izazove, posebno u poljoprivredi te postao jedan od poznatijih proizvođača svega što bogata zemlja u Bašćanskoj kotlini može ponuditi. Bio je primjer mnogima i uvijek je bio spreman pomoći, savjetovati i od drugih učiti. Odmah po dolasku u Dragu uključuje se aktivno u život mjesta, postaje pokretač i sudionik svih događanja u mjestu. Svima je poznat i kao aktivan član Udruge Antifašističkih boraca i Antifašista otoka Krka a podružnici Baška bio je predsjednik.
Svima će ostati u sjećanju njegov vedar duh i osmjeh na licu. Sve je radio sa puno volje i predanosti.
Dragi naš Bogumile,
Hvala ti na doprinosu u radu naše Udruge i lijepim zajedničkim trenucima.
Neka ti je vječna slava i hvala.
IN MEMORIAM: Stjepan (Ivana) Starčević (1927. – 2017.)
Na izbornoj Skupštini u travnju mjesecu 1984. godine na četverogodišnje razdoblje dakle do 1988. god. za predsjednika SAB NOR otoka Krka izabran je Stjepan ( Ivana ) Starčević, koji je rođen 19. veljače 1927 god. u Mrkoplju- Poljice, po nacionalnosti Hrvat a potječe iz siromašne seljačke obitelji. Školovanjem od djetinstva pa kroz cijeli radni vijek stekao je Višu stručnu spremu.
Vrlo rano, od 1942 god opredijelio se je za NOP. Kao 15. godišnjak pomaže u prikupljanju hrane i u drugim akcijama pomaže u ilegali partizanima. Kapitulacijom Italije 1943, god. postaje još aktivniji, posebno u prikupljanju i čuvanju oružja i opreme otete od neprijatelja, te organiziranog transporta istog do partizanskih jedinica. Mora se spomenuti i njegova aktivnost kao kurira između NOO Mrkopalj i partizanskih jedinica i partizanske bolnice. Bio je i aktivni sudionik kod spašavanja smrznutih partizana na Matić poljani. Mora se istaknuti da ovakvu uspješnu pozadinsku aktivnost Starčević duguje i svojoj brojčanoj familiji koja je listom bila uz NOP.
Godine 1944. (8. srpnja) Stjepan Starčević pridružuje se i stupa u partizanske jedinice, i to u izviđački vod 3. brigade 13. Udarne Primorsko Goranske Divizije, kao borac – puškomitraljezac. U ovoj jedinici Stjepan učestvuje u borbama na području Gorskog Kotara, Primorja i Like, sve do završnih borbi za oslobođenje Ilirske Bistrice.
Po oslobođenju zemlje Starčević ostaje u JNA. Nakon nekoliko prekomandi u razne jedinice i na razne zapovjedne dužnosti u decembru mjesecu 1947. god. upućuje se na školovanje u Sarajevo u vojno učilište. Nakon uspješno završenog školovanja obnaša mnoge poslove i dužnosti u JNA u mnogim jedinicama i na raznim odgovornim dužnostima.
Za svoj društveni rad dobitnik je više ratnih, vojnih, civilnih i lovačkih odlikovanja ističemo: Medalju za hrabrost, Orden zasluge za narod III reda, odlikovanje „RED Stjepana Radića“ dobiven od predsjednika Republike 2011. godine.
U zasluženu mirovinu odlazi 31.03 1981 god. u činu inžinjerskog Pukovnika iz 6. Ličke Proleterske Divizije sa radnog mjesta Sekretara Komiteta.
Odlaskom u mirovinu Stjepanova aktivnost ne prestaje, dapače uzima aktivno učešće u svojoj novoj DPZ na otoku Krku, ističemo: ubrzo postaje članom Predsjedništva Komiteta SK otoka Krka, Predsjednik rezervnih starješina otoka Krka, i nadasve dugogodišnji predsjednik prvo Predsjednik saveza Boraca NOR odnosno Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka (UABiA). U dva mandata član je Predsjedništva SABA Republike Hrvatske i zamjenik Predsjednika SABA Primorsko Goranske Županije. Bio je aktivan član u lovačkom društva Orebica LJ „Šljuka“Omišalj ali i DPZ Njivica i Omišlja.
Na dužnosti predsjednika ostaje do 17. 11. 2011 god. dakle punih sedamnaest godina, više od 4 mandata.
Na Skupštini udruge antifašista 2011. godine proglašen je počasnim članom predsjedništva otočke organizacije te i dalje aktivno sudjeluje u radu udruge.
Mi antifašisti otoka Krka ponosni smo što je bio naš član, što je kroz period burnih 17 godina na čelu udruge sačuvao i unaprijedio njen rad i što je dao veliki doprinos razvoju antifašizma na području PGŽ i Hrvatske.
IN MEMORIAM: Anton Fugošić (02. 02. 1924. – 15. 09. 2016.)
Anton Fugošić rođen je 02. 02. 1924. godine u Gostinjcu, u brojnoj obitelji sa sedmero djece. Možda je i to razlog da ga je skromnost krasila do kraja života. Umro je 15.09.2016. godine i sahranjen je na mjesnom groblju u Polju.
Drugi svjetski rat je Antona zatekao u izučavanju svog zanata. Već je tada bio uključen u prikupljanje podataka o aktivnostima i kretanju okupatora, raznošenju raznih materijala i biltena. U proljeće 1943. godine je uhapšen, no nakon uspjelog bijega, javlja se u Vojnu komandu u Crikvenici i postaje borac 2. brigade 13. divizije.
Antonov borbeni put se uglavnom odnosi na prostor Like i Gorskog kotara te zaleđe Rijeke. Kao teže borbe spominju se Karlobag i osobito Klana / „željezna vrata“/. Na tom se prostoru vodila žestoka borba sa ustašama i njemcima, bez predaha, 6 dana i 6 noći.
Najteži zadatak 2. brigade je bio marš preko Kapele, Bjelolasice i Matić poljane do Mrkoplja 19. i 20. veljače 1944. godine. Strašna mećava na brisanom prostoru Matić Poljane, -30 stupnjeva, uz nadljudske napore, Anton je uspio izdržati i preživjeti. Nije ni znao da je za sobom ostavio 26 drugova koji su se smrzavali hodajući i umirući, sporo i u teškim mukama.
Anton Fugošić je u od običnog borca napredovao i obnašao dužnosti komandira čete i komandira bataljona.
U svojim iskazima uvijek je isticao veliku zahvalnost žiteljima Mrkoplja, koji su ih potpuno smrzle vraćali u život dugotrajnim trljanjem tijela, slamom na kojoj su ležali.
Nakon rata Anton je kao operativni oficir radio u raznim gradovima bivše države, a u mirovini se vratio u svoj zavičaj, gdje je sretno živio sa svojom obitelji.
Postao je članom naše Udruge anifašističkih boraca i antifašista otoka Krka i svim je članovima bio uzor. Uvijek ćemo ga pamtiti kao iskrenog, skromnog i nadasve dragog prijatelja.
Nedostajati će nam njegove ratne priče, koje smo uvijek sa znatiželjom slušali i upijali. Priče u koje bi ponekad ubacio koju pošalicu ili anegdotu, ali i spustio po koju suzu.
Dragi naš Antone,
Hvala ti na velikim djelima koja si učinio za našu domovinu.
I neka ti je vječna slava i hvala.
IN MEMORIAM: Ivan Kosić (1922. – 2012.)
Borac u NOR-u, dugogodišnji aktivista u SUBNOR-u, kasnije vrlo aktivan u Udruzi antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka.
Rođen je 1922. godine u mjestu Kornić na otoku Krku. Godine 1939. završio je šesti razred realne gimnazije gdje je i prihvatio ideje socijalizma i antifašizma koje je gajio i njegov otac. Osnutkom SKOJ-a 1942. godine u Korniću postaje njegov sekretar. Prije kapitulacije Italije 1943. godine sa još četvoricom mladih istomišljenika prešao je ilegalno u partizane. Raspoređen je u II. brigadu Primorsko-goranske divizije. Sudjelovao u borbama kod Karlobaga i Hreljina. U borbi u Gorskom kotaru i Lici teško se razbolio, a nakon ozdravljenja, koncem travnja 1944. godine raspoređen je u I. Ličku brigadu 35. divizije. Rat je završio kao komesar čete.
Završio je vojno-financijsko školovanje i prebačen u službu kontrolora u financijskom odjelu 3. Armije u Novom Sadu.
Iako lažno optužen kao Informbiroac odrobijao je pet i pol godina na otoku Sv. Grgur i Golom otoku, uprkos tome ostao je vjeran ideji antifašizma do kraja života.
Napisao knjigu o stradavanju na Golom otoku i aktivno sudjelovao u izdavanju knjiga koje govore o NOB-i 1941. – 1945.
Tajnik UABiA otoka Krka postao je početkom devedesetih i sačuvao cjelovitost Udruge uz pomoć drugih članova.
Desetak dana prije smrti završio je pisanje teksta za knjigu Neverini i bonace antifašizma na otoku Krku, koja govori o razvoju antifašizma na otoku.
Usprkos svim nepravdama, nedaćama i izazovima ostao je ČOVJEK i borac za ideje Antifašizma.
IN MEMORIAM: Radivoj Anton (13. 02. 1922. – 24. 06. 2005.)
Drug Radivoj Anton bio je predsjednik Udruge ABiA otoka Krka u vremenu od 1990. do 18. ožujka 1994. godine.
Ovo vrijeme možemo svrstati u teško i turbulentno za organizaciju Antifašista otoka Krka, vrijeme puno nerazumjevanja, krivog predstavljanja organizacije i članstva u nekim slučajevima i ignoriranja članstva Udruge. Bilo je to vrijeme kada gotovo nemamo novoprimljenih članova, posebno mladih vrijeme kada mnogi napuštaju članstvo ili postaju neaktivni. Nova vlast (posebno na nivou Države) ignorira Antifašiste, iako, istini za volju Antifašizam je ugrađen u Ustav novo ustrojene Države. Čak i iz ovog vremenskog odmaka teško je shvatiti zašto takav odnos prema članstvu i Udruzi koja je bila aktivan i jedini učesnik u ratu protiv Fašizma od 1941. do 1945. god. i dala ogromne žrtve za oslobođenje domovine, a naš otok preko 500 žrtava što u borbama što kao žrtava Fašizma. U ovakvom ozračju naš je predsjednik drug Radivoj uz veliku pomoć svojeg tajnika (Kosić Ivana), a mora se istaknuti i razumjevanja gotovo svih jedinica lokalne samouprave sa otoka Krka uspio zadržati Antifašiste na okupu. Odlučno i uporno obilježavati značajne datume iz NOB i isticati zaslužne pojedince i institucije iz tih vremena. U tim godinama mnogo je spomenika antifašističkim borcima i događajima iz 2. Svjetskog rata srušeno ili oštećeno. (Preko 3.000 u Hrvatskoj). Spomenici na otoku Krku na svu sreću ostali su gotovo nedirnuti, na tome iskrene zahvale tadašnjem rukovodstvu i članstvu i ponovno moramo istaknuti pozitivan stav jedinica lokalne samouprave. Manje štete koje smo imali na spomenicima zajedničkim akcijama dovodili smo u red bez većih problema.
Uz ovo malo podataka o aktivnosti i stavu je dovoljno da budemo zahvalni drugu Radivoju i njegovim najbližim suradnicima što su svoj mandat odradio savjesno i radno i sačuvali organizaciju za buduće naraštaje.
Drug Anton Radivoj rođen je 13. veljače 1922. god. u Garici na otoku Krk, kao najstarije dijete u obitelji Radivoj Antona i Marije (Justić). Osnovnu školu završio je u Vrbniku, a srednju poljoprivrednu u Križevcima. Nakon školovanja umjesto odlaska na odsluženje vojnog roka upisuje se u školu za rezervne podoficire, tamo ga je zatekao početak aprilskog rata 1941. godine. Do konca 1941. i dio 1942. god. bio je u njemačkom zarobljeništvu. Nakon povratka iz zarobljeništva vraća se u rodni kraj i odmah se uključuje u narodnooslobodilački pokret na otoku Krku. Učesnik je mnogih akcija na otoku protiv okupatora, najprije Talijana, a kapitulacijom Italije protiv Njemaca i domaćih izdajica. Da nebi pao u ruke neprijatelju, koncem 1943. god. odlazi u jedinice na kopnu. Bio je u više jedinica (u Odredu Matija Gupca, u 8. Kordunaškoj diviziji, u 35. Diviziji i na kraju u 13. Diviziji). Rat završava u činu kapetana. Nakon rata zadržan je u JNA kao aktivni oficir. Službovao je u više mjesta i gradova u ondašnjoj Jugoslaviji. Najveći dio armijskog staža provo je kao nastavnik i šef katedre za atomsko-biološku zaštitu (ABH), u Beogradu završava i višu vojnu Akademiju. Karijeru završava u Institut za tehničku i medicinsku zaštitu kao samostalni istraživač. Umirovljen je u činu pukovnika 1978. god. Za svoj rad i hrabrost u ratu i poraću odlikovan je brojnim priznanjima i odlkovanjima, ističem: Medalja za hrabrost, Ordenima za hrabrost, Ordenom zasluge za narod, Ordenom za vojne zasluge i druga priznanja. Uz svoju vjernu družicu Ljerku lakše je proživio svoj zahtjevan i težak vojnički i civilni život.
Veliko mu hvala na svemu što je učinio za Antifašizam.
IN MEMORIAM: Ivan Linardić Jerin
Ivan Linardić Jerin od rane mladosti je bio ljevo orjentirana osoba odgojen u takvoj obitelji i okruženju, nikad ekstreman, uvijek na strani onima kojima treba pomoć, uvijek u prvim redovima kada nešto treba napraviti ili organizirati u svojoj sredini ili organizaciji. Uporan i odlučan kada se trebalo izboriti i ostvariti neku zamisao za boljitak sredine u kojoj živi i radi. Mnogo je aktivnosti koje bi ovdje trebalo nabrojiti a prostora je premalo pa da nabrojim samo nekoje po meni bitnije: Društveni dom u Bajčićima, aktivnosti u Udruzi zanatlija, lučica Čavlena, društveno politički radnik u prvim godinama nove države i dr.
Možda će netko drugi o tome pisati kojom prilikom, a ja ću preostali prostor iskoristiti da nešto napišem o aktivnostima Jerina vezano za antifašizam i njegov doprinos Antifašmu Šotovento. Ivan je rano postao članom naše Udruge a puno godina bio je predsjednik svoje Podružnice i član predsjedništva UABiA otoka Krka, gotovo do zadnjeg dana. U tom vremenu mnogo je aktivnosti koje su pokrenute i realizirane njegovom upornošću, a sve uz podršku i pomoć njegovih suradnika. No ono što je učinjeno na uređenju spomenika iz 2. Svjetskog rata po selima u njegovom kraju vrijedno je svake pohvale i divljenja. Bio je to smišljeni plan koji je realiziran iz godine u godinu pomalo i uporno. Kada se samo sjetimo na koje je sve načine pribavljao potreban novac, od pomoći DPZ, preko raznih obrtnika i poduzeća, ali sve je uredio i obnovio, i danas stoje ti spomenici na ponos Šotoventina i svih nas ostalih. Među svim tim uređenim spomenicima jednog treba istaknuti. Naime, po našem saznanju spomenik u Skrpčićima ističe se od ostali ne po ljepoti nego po tome što je na njemu urezano ime jednog poginulog branitelja iz Domovinskog rata po našim saznanjima u to vrijeme jedini takav spomenik na području cijele Hrvatske. Ne treba ni spominjati da i uz ovu akciju uz druge učesnike treba istaknuti Jerina Ostaju nam u trajnom sjećanju organizirane Skupštine njegove podružnice, ili organizacije centralnih proslava povodom značajnih datuma ili obljetnica iz naše povjesti.
Bilo bi nepošteno a u svemu ovome ne spomenut i njegovu obitelj a posebno suprugu koja je uvijek bili uz njega, iako često oštećeni zbog njegove odsutnosti iz krugu obitelji, da ne spominjem matrijalni i ostali trošak koji je nenaplativ.
Dragi Ive premalo sam napisao o Tebi i tvojem radu, ali se nadam da i ovo malo će onima koji pročitaju pobuditi sjećanja na Tebe. Dijelim mišljenje sa mnogima našim zajedničkim prijateljima da ćeš ostati u ljepoj uspomeni ne samo članovima Udruge nego i brojnim Tvojim Šotoventinima.
Hvala ti na svemu, Antifašisti otoka Krka.
IN MEMORIAM: Mate Mahulja
Godine1984. predsjednik SAB-a NOR-a otoka Krka (Savez antifašističkih boraca Narodno oslobodilačkog rata ) bio je pokojni Mate Mahulja. Mate je rođen 15. veljače 1921. god. u Vrbniku na otoku Krku. U NOR-u sudjelovao je od 21.09.1943 do oslobođenja. Iz rata izašao je sa činom kapetana, a bio je borac XIII Primorsko-Goranske-Divizije I Brigade. Odlikovan je Ordenom zasluge za narod, Ordenom za hrabrost, Ordenom Bratstva i Jedinstva, Ordenom rada 1966. God.
Trebalo bi mnogo vremena i prostora da se svi poslovi i dužnosti koje je obavljao Mate u posljeratnom razdoblju opišu ali jedno moramo spomenuti: bio je alfa i omega kod organizacije i izgradnje „Krčkog mosta“. Mnogi misle da je u velikom dijelu za Krčki most zaslužan upravo Mate Mahulja.
Da se mnogi još uvijek sjećaju pokojnoga Mahulje svjedoči i pismo našeg čitatelja ing. Branka Maršala iz Punta, napisanog upravo u povodu obljetnice mosta.
– Mate Mahulja stoji kao spomenik vremena u kojem je otok Krk doživio svoj potpuni preobražaj, ali i vremena kad je Krk živio s prašnjavim cestama, vezan samo brodskom vezom s kopnom, bez cjelodnevne električne energije, sa slabim vodoopskrbnim sustavom. Mahulja je imao sposobnost okupiti sve koji su mogli pomoći, na otoku i izvan njega, oko ideje izgradnje mosta, koju je prezentirao na otoku još 1960. godine. Uvjeravao je zagrebačke rukovodioce, vodio brigu oko financijske konstrukcije, formirao poduzeće za izgradnju mosta, bio je njegov direktor, dogovorio je niz kredita za gradnju od Riječke banke, Zagrebačke banke i Jugobanke iz Rijeke, kao i ulaganje nepovratnih sredstava od Jugoslavenskog naftovoda, Ina Rafinerije nafte Rijeka i Skupštine općine Krk. Gradnja mosta počela je 10. travnja 1976. godine, završena je 19. srpnja 1980. Zašto je trebalo tako dugo vremena od 1960. do početka gradnje? Trajale su rasprave kakav most izgraditi, viseći, željezni ili armirano-betonski, trajalo je i projektiranje i traženje graditelja. Mate je morao pronaći i način kako vraćati novac, jer u SFRJ nije bilo naplate mostarine, za razliku od morskog prijevoza, pa je išao u Beograd i od predsjednika Izvršnog vijeća SFRJ Mate Špiljaka dobio obećanje o uvođenju mostarine. Na narodnoj svečanosti otvaranja mosta Mahulja je podnio izvještaj o gradnji, a vrpcu je u znak otvaranja prerezao Cvijetin Mijatović, predsjednik Predsjedništva SFRJ. Taj milenijski čin, tu viziju gradnje mosta, ostvario je Mahulja okupivši entuzijaste slične sebi – napisao je među ostalim Branko Maršal uz poruku kako se ne smiju zaboravljati vizije, upornost i ostvarenja ljudi kakav je bio Mate Mahulja.