PUTOVANJE NA KORZIKU I SARDINI 26. – 29.9.2022.
PUTOVANJE NA KORZIKU I SARDINIJU
(2. dio)
Četvrti dan putovanja budimo se u Ajacciju, glavnom gradu Korzike i rodnom mjestu velikog Napoleona. Nakon doručka pakiramo stvari i odmah se odjavljujemo iz hotela. To je lošiji dio ovog putovanja jer se svaki dan selimo iz jednog hotela u drugi što postaje prilično zamorno. S vodičicom se nalazimo na velikom autobusnom parkiralištu na samoj obali od kuda započinje naš razgled grada. Ajaccio se smjestio u istoimenom zaljevu oblika potkove na zapadnoj obali Korzike. Osnovali su ga Đenovljani 1492. godine, iste one godine kada je Kolumbo otkrio Ameriku. Danas je narastao na oko 70 000 stanovnika i najveći je grad Korzike. Turistički djelatnici ovog otoka pa tako i naša vodičica, tečno govore talijanski jezik budući da je korzikanski sličniji talijanskom nego francuskom. Govori polako i razgovijetno pa čak i ja razumijem iako nikada nisam učila talijanski jezik. Neobično iskustvo.
Na prvi pogled grad se čini ugodnim mjestom. Izbjegavamo glavnu gradsku ulicu – Cours Napoleon i krećemo se pješačkom zonom (Rue Cardinal Fesch) gdje se kafići, restorani i barovi prelijevaju na pločnike u tipičnom francuskom stilu. Dolazimo do Muzeja Fesch, nekadašnje rezidencije kardinala Fescha, Napoleonovog ujaka, koji je ovom gradu ostavio bogatu zbirku talijanskog slikarstva od XIV. do XVIII. stoljeća. Tu su sačuvana djela velikog Botticellija, Michelangela, Tiziana, Veronesea, Perugina i brojnih lokalnih slikara toga doba. Južno krilo zgrade posljednje je počivalište članova obitelji Bonaparte. Uz Napoleonovog oca i majku tu je sahranjen i sam kardinal Fesch. Šetnju nastavljamo prema trgu Place Foch koji nosi naziv po francuskom maršalu Fochu, vrhovnom zapovjedniku savezničke vojske na Zapadnom bojištu u Prvom svjetskom ratu. Zanimljivo je da ovaj trg i trg Place De Gaulle ne krase kipovi osoba po kojima su dobili ime, nego se na oba nalaze spomenici posvećeni Napoleonu. Čak je i borac za neovisnost Korzike Pascal Paoli potisnut u drugi plan. Dolazeći na ovaj trg Ulicom kardinala Fescha, oku pažljivog promatrača ne mogu promaknuti oznake na cesti u vidu zlatnih strelica s velikim slovom N koje svakog turista vode do spomenika i rodne kuće Napoleona Bonapartea. Kuća Napoleonovih, koja je danas muzej, nema ništa bolji status od ostalih zgrada na Korzici. Naime, fasada ove zgrade je u jednako lošem stanju kao da je riječ o običnoj stambenoj zgradi, a ne najvećoj turističkoj atrakciji ovog grada. Novo razočaranje stiže kada saznajemo da Muzej ponedjeljkom ne radi, a od svih dana u tjednu mi smo u ovom gradu baš ponedjeljkom. Vodičica nas tješi podatkom da ništa od izložaka u Muzeju nije originalno pa nastavljamo šetnju Ulicom Bonaparte do gradske citadele koja s južne strane priječi ulazak u grad. Citadelu su izgradili Đenovljani koji su u početku branili Korzikancima dolazak u grad i inzistirali su na strogoj podijeljenosti stanovništva. To je dodatno jačalo otpor Korzikanaca prema pridošlicama. Ajaccio je uz Calvi jedini grad koji je u vrijeme kratke korzikanske neovisnosti u 18. st. ostao pod upravom Đenove. Možda je i to razlog da se u ovom gradu više osjeća duh Napoleona, nego li poznati pobunjenički duh Korzike. Na kraju Ulice Bonaparte, na manjem proširenju ispred gradskih zidina, nailazimo na poprsje Pascala Paolija koje je u odnosu na velike Napoleonove spomenike gotovo nezamjetno. Na tom mjestu slušamo o odnosu Napoleona i Paolija koji su u početku bili suborci za neovisnost Korzike da bi se na kraju našli na suprotnim stranama.


Nastavljamo obilazak ulazeći u unutrašnjost citadele koja je do prije dvije godine bila u posjedu vojske i zabranjena za posjete. Sada je u vlasništvu Grada koji još uvijek nije odlučio što bi s njom i kako bi iskoristio njene prostore. Pojedine prostorije bivših vojarni dane su u najam malim obrtnicima za njihove aktivnosti. Brzo obilazimo gradsku utvrdu jer se, istini za volju, nema što posebno niti vidjeti. Za kraj nam ostaje katedrala u kojoj je 21. srpnja 1771. godine kršten slavni Napoleon. Katedrala Santa Maria Assunta građena je u 16. stoljeću. Pročelje je u baroknom stilu dok je unutrašnjost renesansnih obilježja. Mramorni oltar darovala je Napoleonova sestra Elise Bonaparte, a desno od ulaza je krstionica na kojoj zlatnim slovima piše: „Heic baptisatus Imperator Magnus” – „Ovdje se krsti Veliki Car.“ Njegovo ime nose trgovi, ulice, kafići, zračna luka čime su Korzikanci iskazali čast velikom vojskovođi, iako mu mnogo toga zamjeraju. Od katedrale vraćamo se na Trg Foch gdje se pozdravljamo s vodičicom i dobivamo slobodno vrijeme do polaska u Bonifacio. To je bila prigoda da se kupe suveniri, domaći proizvodi na gradskoj tržnici, a za neke od nas i prilika za posjet unutrašnjosti Muzeja Fesch i razgled bogate slikarske zbirke talijanskih majstora. Ovo je druga najvažnija zbirka talijanskog slikarstva u Francuskoj, odmah iza pariškog Louvrea. Kolika je njena vrijednost potvrđuju i mjere predostrožnosti na ulazu u muzej. Nije dozvoljeno unositi boce s vodom; ako ih imate, morate ih odložiti na ulazu, a ruksake nositi obješene s prednje strane ili u ruci. Kroz različite prostorije muzeja nižu se djela korzikanskih slikara, Napoleonova zbirka suvenira i slika carske obitelji te naposljetku djela talijanskih slikara. Napuštajući muzej ulazimo u južno krilo zgrade, u carsku kapelu, u kojoj su pokopani kardinal i članovi carske
obitelji. Na kraju žurimo na dogovoreno mjesto okupljanja i natrag do autobusa od kud krećemo za Bonifacio.
Vozimo se prema najjužnijem gradu Korzike. Ovaj dio obale izrazito je razveden. Za razliku od vulkanske građe na zapadu i metamorfne na istoku, južni i jugozapadni dio otoka taložnog je postanka i po tome najsličniji našim otocima. Dan je trebao završiti noćenjem u Porte Vecchiju, međutim plan se morao naglo promijeniti. Tijekom vožnje saopćeno nam je da iste večeri moramo napustiti Korziku zbog loše prognoze i jakog vjetra koji će zatvoriti trajektnu luku i sve veze prema Sardiniji na iduća dva dana. Nitko u autobusu ne radi dramu i svi mirno prihvaćaju promjenu plana putovanja čime se još jednom potvrđuje moja konstatacija kako je s umirovljenicima najljepše putovati. Opušteni i smireni, nikud ne žure i uživaju u sadašnjem trenutku. Nadam se da ću i ja jednom dosegnuti tu točku, ako ne prije, a onda bar kad odem u zasluženu mirovinu. Zbog toga odlučujemo preostalo vrijeme iskoristiti na najbolji mogući način do polaska trajekta. Autobus nas odmah vozi u trajektnu luku Bonifacio jer nam je s te strane najbliže, ali ne i najlakše ući u grad. Iz luke je dovoljno podići pogled na liticu koja se uzdiže iznad dubokog zaljeva na kojoj je izgrađen najstariji grad Korzike pa da neki odmah odustanu od uspinjanja. Strme stepenice vode do visoke citadele u koju se sakrio ovaj biser korzikanskog turizma. Dramatičan položaj grada stvara dojam kao da grad nesigurno leluja na erodirajućoj vapnenačkoj litici koju more svakodnevno potkopava i prijeti urušavanju u morske dubine. Dok se penjemo vjetar već prilično jako puše i najavljuje da će plovidba na Sardiniju biti lelujava kao i položaj grada Bonifacija. No, o tome ćemo brinuti kada dođemo na trajekt, a sad uživamo u labirintu ulica i uličica, nestvarnih vidika prema širokim prostranstvima Sredozemnog i Tirenskog mora te na Bonifacijski prolaz koji dijeli Korziku od Sardinije. Unutar citadele brojne su crkve i kapele, a na krajnjem zapadu litice smješteno je mornaričko groblje čije grobnice izgledaju kao kućice u nizu. Ulazimo u ovo mistično mjesto i šetamo njegovim ulicama kao da je riječ o napuštenom gradu. Lokacija je nestvarna, ali unatoč tomu ovdje nema stambenih objekata jer je ovaj dio oduvijek pripadao vojsci. O tome svjedoči i ogromna napuštena kasarna u blizini groblja. Nakon obilaska vraćamo se u središte grada i odlučujemo nešto na brzinu pojesti. Kupujemo sendviče u jednoj zalogajnici čiji vlasnik pokazuje interes za razgovor. Ispituje nas od kuda smo, a kada spomenemo Hrvatsku on ju prepoznaje kao bivšu Jugoslaviju. Ističemo kako smo samostalni i time diramo slabu točku svakog Korzikanca. Govori nam o velikom nezadovoljstvu francuskom vlašću kojoj je važno ubrati porez i onda zaboraviti na Korziku. Zato im na sve načine iskazuju otpor. Brzo smo shvatili koji je njegov način; račun nam je ispisao kemijskom olovkom na otrgnutom papiru iz bilježnice. Njegov porez neće stići do Pariza.
U ugodnoj šetnji gradom vrijeme je brzo prolazilo. Spuštamo se stepenicama nazad u donji dio grada kako bismo prošetali dubokim zaljevom do jednog od kafića na obali i popili posljednju kavu na Korzici. Dok pokušavam u sebi posložiti dojmove shvaćam kako me Korzika niti u jednom pogledu nije razočarala. Divlja, nesputana, zelena i autentična zauvijek će mi ostati u sjećanju. Buntovni i ponosni Korzikanci ne dozvoljavaju prodaju svoje zemlje strancima kako bi je zaštitili od negativnog utjecaja turizma. Čvrsto držim fige da u tome uspiju.

Opraštamo se od Korzike i ukrcavamo na trajekt za Sardiniju. Plovidba traje 50-ak minuta jer su ova dva otoka udaljena svega 12 km. Uspješno pristajemo u luku i nastavljamo vožnju prema Sassariju. Noć je i dolazak u hotel bio je predviđen do deset i pol s kasnom večerom. Na kraju smo stigli dvadesetak minuta prije ponoći. Moram reći da osoblje hotela nimalo nije bilo oduševljeno jer smo im produžili radno vrijeme barem dva sata. Nije da nam nije žao, ali neke stvari se na putovanju ne mogu predvidjeti.
Sljedeći dan ne žurimo. U planu nam je lagana šetnja središtem Sassarija, posjet Castelsardu, a navečer odlazak na obiteljsko gospodarstvo I Vigneti na tipičnu sardinijsku večeru. Sassari, grad na sjeverozapadu Sardinije, daleko je veći od gradova koje smo vidjeli na Korzici, a brojem stanovnika je za 20-tak tisuća veći od naše Rijeke. To je grad u kojem je rođeno prvo sveučilište na Sardiniji i drugi po veličini poslije Cagliarija. Najljepši spomenik je katedrala sv. Nikole, zaštitnika grada, čija je gradnja započela u 13. stoljeću, a dovršena je u 18. stoljeću. Posebno impresivno je pročelje s bogatim ukrasima i isklesanim svecima na čijem je vrhu sv. Nikola. Glavno gradsko okupljalište je veliki trg Piazza d‘Italia u čijem je središtu spomenik Vittoriju Emanueleu II. Prostrani trg i spomenik poslužili su nam kao kulisa za zajedničku fotografiju. Nakon kraćeg razgleda grada krećemo prema Castelsardu. Smješten je na uzvisini iznad zaljeva Asinara i uvršten je na ljestvicu „100 najljepših talijanskih sela“. Dvorac po kojem je selo dobilo ime i prekrasne plaže razlog su da se Castelsardo našao na ovoj prestižnoj ljestvici. Osnovala ga je đenovljanska obitelj Doria, a njihov dvorac je i dandanas, nakon gotovo tisuću godina, u savršenom stanju. Poslužio je kao dom jednom od najposjećenijih muzeja na Sardiniji, Museo dell’Intreccio Mediterraneo, gdje se čuvaju tradicionalni pleteni predmeti od slame. Na ovom mjestu propuhao nas je izrazito jak vjetar, činio mi se jačim od naše bure.


Tako promrzli vratili smo se u hotel kako bismo se pripremili za večeru na obiteljskom imanju I Vigneti. Njihov domaći sir, pršut i posebno vino vratili su život u promrzla tijela, a tradicijska glazba i ples natjerali su neke i da zaplešu s ugodnim domaćinima. Sutradan se pomalo počinje osjećati zamor u našim redovima. S vina prelazimo na čajeve i tablete. Čini se da je intenzivan program putovanja počeo uzimati svoj danak. Zadnji put na ovom putovanju odjavljujemo se iz hotela jer ćemo sljedeću noć provesti na trajektu prema Italiji. Ovaj dan predviđen je za posjet Algheru, zatim pretpovijesnom lokalitetu Tomba dei Giganti di Li Lolghi i Nuraghe la Prisgiona, a posljednje odredište je ljetovalište Porto Cervo. Alghero je osnovala ista obitelj Doria u 12. st. kao i Castelsardo, ali su ga u 14. st. osvojili i naselili Katalonci te utisnuli dubok pečat na razvoj ovog grada. Španjolski utjecaj vidljiv je i danas u izgledu grada, a najvažniji spomenik su gradske zidine koje opasuju grad poput našeg Dubrovnika. Ovaj kraj poznat je po koraljima pa su gradske ulice prepune dućana s koraljnim nakitom. Pretpovijesni lokalitet koji se naziva i sardinijskim Stonehengeom obilazimo na brzinu kao i ljetovalište Porto Cervo. Iako je prepun luksuznih trgovina s markiranom robom, smještajnih kapaciteta i nesumnjivo vrlo bogatom klijentelom, zaključujem kako je ipak ljepša naša stara dama – Opatija. Na kraju dana odlazimo u Olbiju i ukrcavamo se na trajekt za Livorno. Čeka nas plovidba u trajanju od desetak sati. Treba preživjeti noć u skučenim brodskim kabinama što u meni izaziva priličnu tjeskobu pa biram krevet do vrata vjerujući da će mi to nekako pomoći. Dok se brod lagano ljulja Tirenskim morem ostavljamo za sobom dva otoka koja se nesumnjivo razlikuju po mnogo čemu, a ja se za to vrijeme uspijevam dovoljno opustiti i zaspati.
Povratak kući kroz Italiju protječe u tišini koju ponekad prekida kašalj bolesnih putnika. Zbog toga u Modeni imamo snage tek za razgled prekrasne katedrale koja je uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine i muzeja „Aceto Balsamico“. Ipak, za degustaciju svih godišta Aceta Balsamica bilo je dovoljno volje i vremena. Nakrcani zalihama Aceta sjedamo u autobus i već sanjamo vlastite krevete. Unatoč umoru vjerujem da svaki putnik s ovog putovanja nosi pregršt dragocjenih uspomena koje se možda razlikuju od mojih, ali koje će ih držati u nestrpljivom iščekivanju do sljedećeg rujna ili listopada kada ponovno pakiramo kofere.
