JESU LI PARTIZANI BILI HRVATSKI DOMOLJUBI?
Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) okuplja hrvatske partizanske veterane i građane antifašističke orijentacije bez obzira na dob spol, rasu, vjeru, naciju i političke stavove. U programskim spisima stoji da je to vanstranačka, nevladina, domoljubna, višenacionalna i demokratska udruga građanki i građana koja djeluje u skladu s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. Članovi te udruge njeguju pamćenje na antifašističku borbu hrvatskoga naroda, Srba u Hrvatskoj i pripadnika svih narodnosti Hrvatske. Bila je to borba protiv fašizma i nacizma te njihovih domaćih saveznika. Kao rezultat te borbe nastala je Hrvatska u današnjim granicama koje su obranjene od 1991. do 1995. godine. Članovi i suradnici sudjeluju u održavanju spomeničke baštine antifašističkoga pokreta na području Lijepe Naše. Mnogi od tih spomenika
neprocjenjive su umjetničke vrijednosti i predstavljaju dio bogate hrvatske i europske kulture.
Autori su znameniti umjetnici svjetskoga glasa poput Antuna Augustinčića, Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Frane Kršinića, Ede Murtića, Vanje Radauša i mnogih drugih. SABA RH surađuje s antifašističkim udrugama i diplomatskim predstavnicima niza država, posebno nekadašnjih članica Antifašističke koalicije. Svojim djelovanjem čuva ugled Republike Hrvatske
u Europi i svijetu. Danas velika većina hrvatskih partizanskih veterana nije među živima. Većina članova SABA RH nisu sudionici antifašističke borbe nego građani rođeni nakon 1945. godine.
Oni preuzimaju vodeće dužnosti te udruge. Većina partizana nisu bili članovi Komunističke partije Hrvatske (Komunističke partije Jugoslavije). Bili su tzv. mali ljudi: poljodjelci, domaćice, nadničari, ribari, radnici, obrtnici, činovnici, učenici, studenti, intelektualci, umjetnici, svećenici…
Prije ratnoga vihora većina njih odlazili su na nedjeljne i blagdanske mise, proštenja, seoske zabave, sajmove… Zanimljivo je spomenuti da je u partizanskom pokretu postojao donekle organiziran vjerski život. Sam Tito ponekad je datirao ratne događaje po katoličkim crkvenim blagdanima: „Nacisti su upali u zemlju na Cvjetnu nedjelju, 6. travnja 1941…“ Vladimir Nazor je u svom ratnom dnevniku „S partizanima“, među ostalim, zapisao: „Čestitao sam pismeno Uskrs Titu do koga bi mi bilo dugo hodati…“