UABA otoka Krka | » Učenici o Vlaku sjećanja 2019. godine

Učenici o Vlaku sjećanja 2019. godine

1. travnja 2019 u 22:1 objavio admin

Klara Brzac

Zahvaljujući Udruzi antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka i Srednjoj školi Hrvatski kralj Zvonimir dobila sam priliku sudjelovati u natječaju „Vlak sjećanja za Auschwitz“ i otići na putovanje u Poljsku u trajanju od pet dana (28.3.-1.4.2019.).

Cilj našeg putovanje je bio logor Auschwitz. Posjet logoru me potaknuo da se zapitam i razmislim o tome koliko su ljudi zapravo složena bića. Vodič je više puta spomenuo da je baš na ovom mjestu iskorištena sva ljudima poznata tehnologija i dotadašnje znanje. Strašna je pomisao da je znanstveno-tehnološki napredak bio korišten za mučenje i ubijanje drugih ljudi. Nezamislivo mi je da je čovjek (bio) sposoban takva zla učiniti drugom čovjeku. Pitam se bi li svijet danas bio drugačiji da se to znanje iskoristilo za napredak, a ne nanošenje boli i patnje. U mislima mi je ostala rečenica koju je vodič izrekao pri kraju obilaska kampa Birkenau: „Auschwitz još uvijek živi.“

Ljudi holokaust smatraju prošlošću, a ne primjećuju da je mržnja prisutna i danas u jednakoj, čak i većoj količini nego prije.

Ponosna sam što sam imala priliku u ime hrvatske delegacije održati govor na komemoraciji i tako zajedno s ostalima odati počast žrtvama.

Ana Milčetić

Nije tajna da jako volim putovati i ne propuštam iskoristiti priliku za posjet novim destinacijama. Za projekt „Vlak sjećanja“ saznala sam u školi te sam se odlučila prijaviti. Kada mi je bilo rečeno da sam pobijedila na natječaju te da ću posjetiti Krakow i Auschwitz, za kojeg ne znam bih li ga osobno posjetila, bila sam jako sretna. Nestrpljivo sam čekala svoje prvo putovanje vlakom i posjet Poljskoj. A onda je napokon došao i taj dan kada su snovi postali stvarnost u kojem sam prepuna neobjašnjivih emocija, uzbuđenja i radoznalosti krenula prema meni nepoznatoj destinaciji koja će zauvijek ostati urezana u mome srcu.

Putem sam razmišljala o mjestu kojega ću uskoro posjetiti – Auschwitzu. U glavi su mi se vrtjela svakakva pitanja i misli, a na neka od njih ni dan danas nisam dobila odgovor.

Kako smo se približavali logoru Auschwitz, prolazili smo kroz ogromnu šumu, koja kao da me pripremala za posjet tom strašnom mjestu. Obuzeo me nekakav čudan osjećaj kojeg ne mogu opisati. Slušajući vodiča, gledajući strašne slike i prizore te hodajući iz zgrade u zgradu postajala sam sve tužnija. Nije mi jasno kako je takve grozote čovjek mogao učiniti drugom čovjeku. Dok me je Auschwitz I zgrozio pričama i fotografijama, tek kada sam stigla u Auschwitz II shvatila sam kakav je to teror bio nad čovječanstvom. Žice kojima se ne nazire kraj, ogromna polja pepela, spavaonice, plinske komore, krematoriji, barake u kojima su ljudi živjeli u nehumanim uvjetima. Nisam mogla vjerovati što je sve ljudski um sposoban napraviti. Tišina, tuga i hladnoća koja ledi krv u žilama su osjećaji koji su me preplavili na ovome mjestu. Nakon razgleda je bila svečana komemoracija na kojoj smo se svi okupili, položili vijenac na spomen ploče te smo Klara i ja iznijele svoje dojmove pred okupljenima u kratkom govoru. Na kraju smo minutom šutnje odali počast žrtvama holokausta. Stojeći i čitajući govor na tome mjestu, osjećala sam veliku čast i zadovoljstvo. Drago mi je što sam dobila jedinstvenu priliku posjetiti Auschwitz jer smatram da je važan podsjetnik na razmjere ljudske okrutnosti i ratne strahote.

Posljednji smo dan proveli u ugodnoj šetnji prekrasnim gradom. Posjetili smo najveći europski trg Rynek Glovny koji odiše živošću i vedrinom te očarava svojom ljepotom i veličinom. Sjedeći i ispijajući kavu na glavnom trgu, uživala sam u sunčevim zrakama i razgovoru s prijateljima. Tijekom boravka u ovom predivnom gradu, primijetila sam da ima mnogo studenata. Grad me očarao i svojom arhitekturom i gostoljubivošću. Osjećala sam zahvalnost i ljepotu življenja na koju svako ljudsko biće ima pravo.

Dina Antić

Uvijek je teško sjesti i emocije i doživljaje prenijeti u riječi. Posebno je teško kada se govori o temi Holokausta i Auschwitza. Svaki čovjek bi trebao barem jednom u životu otići tamo te na vlastite oči i uši doživjeti Auschwitz.

Moje oči i uši ovo putovanje doživjele su na slijedeći način.

Isprva nisam uopće bila svjesna gdje idem, znala sam da putujem, no nije bilo nekog dodatnog uzbuđenja kao što to inače biva. Bila sam ravnodušna, hladna. Ulaskom u onaj sićušan vagonski kupe, skeptičnost oko odlaska na ovaj put dodatno se povećala. Stalno sam se pitala hoće li nas šestero stati u taj kupe, kako ćemo spavati, gdje ćemo s kuferima, jesam li pogriješila što sam se odlučila na ovaj put… no dolaskom u Poljsku, sve ružne misli su nestale, Krakow me odmah na prvi pogled očarao. Zaljubila sam se u njegovu bogatu arhitekturu, povijest , ugodnost, žamor ali i jednostavnost. Tek sam ga ugledala ,a već sam odlučila vratiti se u njega. Hotel je također bio divan, udoban, čist.

Kako sada, nakon ovakvih ljepota i ugode razmišljati o teroru koji se dešavao svega 50ak kilometra od mjesta gdje sada stojim?

Prvi dojmovi o Auschwitzu bili su zbunjenost, ogorčenost, tuga. Samo slušajući strahote koje su izvodili tim nevinim ljudima, poticalo je u meni istodoban osjećaj žalosti i mržnje. Sve su to bili neljudski činovi. Ne pojmljivo je bilo stajati tamo, razgledavati, a ne biti svjestan da ne razgledavamo muzej već jedno od najvećeg groblja svijeta. Sve je to bila planska industrija, sve su to bile tvornice, tvornice smrti. Protrnula sam na vodičeve riječi kada je spomenuo da je Auschwitz i dan danas moguć. Razlog je taj što se najveći krivac ovog terora nije promijenio, a to je čovjek ,to smo mi. Svijet se i dan danas bori s raznim oblicima mržnje, počevši od onih vezanih za religiju, boju kože, seksualnost..

Možda kada bi svatko od nas posjetio mjesto poput Auschwitza i uvidio kakve grozne stvari proizlaze iz mržnje, možda bi mržnje na svijetu nestalo.

Ovaj svoj kratki osvrt na put u Poljsku te posjet Auschwitz završiti ću s riječima Arsena Dedića iz pjesme „Kad bi svi ljudi na svijetu“:

Kad bi svi

ljudi na svijetu

odlučili

ruke da spletu

i nikada

igru ne završe

ne prekinu san.

Bit će to

slušajte

svaki dan