Putujem i učim – Auschwitz – Birkenau
Stablo. Sveto stablo. Stablo života. Stablo mudrosti. Zabranjeno stablo. Stablo spoznaje dobra i zla. Duboka je simbolika stabla. Stabla su oduvijek ljude podučavala o neraskidivoj povezanosti zemlje i neba. Duboko ukorijenjena u zemlji, sa granama koje se uzdižu prema nebu, simbol su besmrtnosti, života i ponovnog rađanja. Svako stablo ima svoju simboliku. Među različitim stablima, posebnom se ljepotom ističe breza. Vitko stablo bijele kore i prozračne krošnje iznimno je snažno i otporno na hladnoću. Među prvima prolista na proljetnom suncu. Stabla su i čuvari pamćenja. Svako stablo priča svoju priču. Svako stablo bilježi zapis svake godine, svakog životnog kruga. Čuva sjećanje. Bilježi tugu. Čuva godine i godine zapisa na atomskoj razini upijajući svijet oko sebe i pretvarajući ga u kozmičku energiju. Breze stoje kao nijemi svjedoci. U brezinoj šumi nastao je logor. I plinske komore. Stabla breza gledali su svakoga dana logoraši logora Auschwitz i Birkenau. Breze su gledale njih. Te iste breze nastavile su rasti i rastu i danas kao jedini preživjele. Gledali smo breze tražeći odgovore.. G.Marijan
Zamislite šumu breza, osunčanu poljanu i ribnjak. Naizgled mirno, lijepo mjesto. Sad zamislite kako se uzduž ravnice proteže duga pruga i bezbroj betonskih stupova između kojih su razapeti kilometri i kilometri bodljikave žice. Uz rub šume, mjestimice se nalaze stražarnice. Kada shvatite da je ulica drvenih baraka bila dom tisućama ljudi, da su dimnjaci sukali dim mrtvih žrtava, a ribnjaci bili mjesto sahrane praha kremiranih, ne možete povjerovati. Dok smo hodali kroz te užasne misli, osjećali smo strah i bol. Srcem smo slutili ove strahote, a oči su nam varljivo govorile o proljeću. M.Volarić
Auschwitz Postoji jedno mjesto prilično glasno za one koji žele čuti. Tamo raste trava i struji miran vjetrić. Voda ondje bljeska i stanice stare kao i na nekom drugom mjestu, a ptice cvrkuću… Međutim, na tom mjestu trava tješi umorne nožice i isplakane suzice. U vjetru šapuću tihe molitve i bijesne bezbrojni krikovi. Voda ondje čuva tisuće nadanja koja se okreću k suncu. Stanice, tamo, stare kao i na nekom drugom mjestu, a ptice cvrkuću tajne što ih stare breze odaju. Tajne to su života o smrti, ljubavi o mržnji, čovjeka o čovjeku. Tajne koje samo ovo mjesto i njegovi stanovnici poznaju, a svako drugo mjesto tek okom dotiče. K.Žužić
Ovaj put je dokazao da svo naše znanje ne može ni približno predočiti strahote koje su se dogodile na tom zastrašujućem mjestu. Iako danas nisu vidljivi zločini i užasavajuće stvari koje su se tamo događale osjetila sam muku i patnje logoraša. Ne mogu uopće shvatiti kako je čovjek sposoban to napraviti drugom čovjeku. Mi smo životinje koje imaju nevjerojatan instinkt za preživljavanje jer uvjeti u kojima su se ljudi rađali, živjeli i umirali su daleko ispod granice normale. Jedna od stvari koja je učinila iskustvo još više jezivim je priroda. Stabla, pjev ptica, tople zrake Sunca… Takav spokoj koji je mnogim ljudima bio zadnja stvar kojeg su osjetili. Kako je vodič rekao, nije poanta gledati, poanta je osjetiti. Te prekrasne pejzaže koje smo imali priliku vidjeti svojim očima su zadnje stvari koje su milijuni ljudi vidjeli. Sve se to dogodilo zbog mržnje, diskriminacije i ravnodušnosti. Događa se još i danas, a većina samo promatra sa strane i zato ne smijemo samo gledati već osjećati. D.Blažević
5 439, 5 438 Bude me, boreći se sa smislom života izlazim na prebrojavanje. „5 439! Sie sind alle hier!“- čuje se prodorni hrapavi glas čuvara. Nakon prebrojavanje slijedi doručak, iako ne znam može li se to uopće nazvati obrokom-šnita kruha i čaša vode, sve to za cjelodnevni naporni rad pod užarenim zrakama sunca. Jedva hodajući dolazim do novog radnog mjesta gdje će kasnije ubiti na tisuće ljudi. Nedužnih, neosuđenih ljudi, samo zato što su drukčiji. Primam na svoja bolna i slaba leđa teške cigle i započinjem svoju muku koja se iznova i iznova svaki dan ponavlja. Noseći cigle prisjećam se svoje obitelji. Žene koju sam toliko ljubio, njenih plavih očiju i prekrasne duge smeđe kose, naše kćeri s istim prćastim nosom kao i majka, našega sina razigranog dječačića od svega 3 godine. Tko zna gdje su oni sada… Jesu li uopće živi? Zajedno smo objedovali kad su nacisti provalili u naš stan. Moju i pet drugih obitelji obitelji odveli su iz našeg zajedničkog stana gdje smo živjeli u skladu i miru koliko god smo mogli. Nagurali su nas u vagone, bez vode, hrane, kisika i svijetla. Započeli smo put ka svojoj smrti, dulji ili kraći. Obećavali su nam novi život, posao, dom… Ništa od toga nismo dobili. Više ni ne postojimo kao obitelj. Iscrpljen teškim radom, hrapavim rukama brišem znoj sa svoga lica. Ispijenog lica sa kojega je odavno nestao svaki trag nade i sreće, lica koje se nije nasmijalo od trenutka odvođenja, lica kojemu je bilo zabranjeno izražavati veliku bol, što fizičku, što psihičku. Radim naporno i molim se da će biti što blaži prema meni, tko se usprotivi i požali-stane pred „Zid smrti“. Već se tjednima ne osjećam zdravo, imam visoku vručicu i sve sam nesposobniji za rad, no ne smijem to pokazati. „Bit će ti bolje, samo ne misli o tome i proći će“-govorim sam sebi. Pogledavam oko sebe, na tisuće muškaraca zajedno grade tvornicu smrti, umorni jedva podižu teške palete cigli. Osim ubojitog rada, boli, umora, suza, kostanta je i bijeli dim koji izlazi iz već sagrađenih tvornica smrti. Svi znamo čiji je to dim i što se događa unutra. Svakodnevno se dovodi na tisuće preplašenih i umornih ljudi, a nikoga od njih ne vidimo sutradan na doručku. Umor i bolest me svladavaju, borim se, no ipak padam u nesvijest, ne mogu više, tijelo mi otkazuje u agoniji boli. Do mene hladnokrvno trče čuvari i vode me doktoru. Uvode me u ordinaciju na čijim vratima piše: dr. Josef Mengele. Doktor mi objašnjava kako bolujem od tifusa i kako ima lijek od kojega će mi biti bolje. Tijelo mi se ispunja nadom. Doktor se približava s inekcijom, sa osmijehom na licu mi ju ubrizgava i osjećam kako me bol napušta, osjećam se bezbrižno i opušteno… „5 438! Ein tot!“-začuje se prodrni hrapavi glas čuvara. L. Depikolzvane
Dojam o Auschwitzu? Pisano, nikad na to ne bih mogao odgovoriti. Nisam vidio užas logora. Vidio sam široku poljanu, čuo spokojnu tišinu i osjetio mir. U meni je to stvorilo još veći osjećaj nelagode i jeze. Vodič nam je stalno govorio:”Auschwitz ne treba gledati, već osjećati” Prostorije danas ne izgledaju ni upola strašno. Prolazio sam nesvjestan gdje sam. Ali, uspomene.. Uspomene su me prestravile. Zadnja prostorija u kojoj smo bili,urezala mi se duboko u um. Prostorija sa fotografijama djece, majki i očeva, citatima muškaraca koji su izgubili cijelu obitelj, žena koje su izgubile djecu.. Ta prostorija.. Ne znam kako objasniti i zapisati na koji način je utjecala na mene, jer takvu emociju nisam nikada doživio. Sve što sam mogao je šutjeti i gledati. Suze u očima i “knedla” u grlu, koje još uvijek u potpunosti nisu sišle sa mog lica, govorile su sve kada ja to nisam mogao. N.Stijepić
