5. natječaj ”Vlak sjećanja za Auschwitz 2018.”
„Ljubav je jača od mržnje“.
Cilj natječaja je osvijestiti srednjoškolce o opasnostima diskriminacije, predrasuda i netolerancije, upoznati ih s temom holokausta i stradanjima stanovnika otoka Krka u konclogorima te ih potaknuti na kritičko razmišljanje i kreativno izražavanje.
Zadatak je izraditi videorad u trajanju do 5 minute na temu „Ljubav je jača od mržnje“.
Zahvaljujemo svim učenicama i učeniku koji su se javili na 5. natječaj „Vlak sjećanja 2018“ u zajedničkoj organizaciji Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Krka i Srednje škole Hrvatski kralj Zvonimir, Krk.
Čestitamo Karli Žužić, Roberti Bajčić, Miriam Volarić, Dori Blažević, Nikici Stijepiću i Luciji Depikolzvane čiji su radovi oduševili komisiju te svjedoče o njihovoj zrelosti, osjećajnosti, kreativnosti, individualnosti, posebnosti, posvećenosti i uživljenosti.
Karla Žužić
Moje ime je Karla Žužić i učenica sam trećeg razreda gimnazijskog programa Srednje škole Hrvatski kralj Zvonimir. Upravo sam zbog obrazovanja u ovoj školi postala svjesnija svojih prava i dužnosti kao građanke. Ponukana poticajima i primjerom pojedinih autoriteta škole počela sam uviđati probleme našeg društva i potencijalna rješenja. Odlučila sam svojim radom, proučavanjem i korištenjem svojih talenata naučiti više o životu, metodama rješavanja situacija i priviknuti se na cijeloživotno učenje. Moji školski kolege uveli su me u program Europskog Parlamenta Mladih, za koji smatram da je odlična vježba govorničkih i mnogih drugih vještina. Nadalje, Europska unija veliki je potporanj mladima i podržava naše ambicije, pa smo u prosincu 2017. godine posjetili Europski parlament u Strasbourgu. S obzirom da je naša škola aktivna u mnogim aspektima i aktivnostima, od početka školske godine sam uključena u školski debatni klub, a od početka tekuće kalendarske godine u program građanskog obrazovanja. Smatram ove školske aktivnosti i postignuća esencijalnima za razvoj svakog aktivnog građanina, a ovakve natječaje esencijalnima za stvaranje potpunog čovjeka, emocionalno i mentalno. Nadam se svijetu bez predrasuda, svijetu jednakosti, pravde i slobode. najvažnije, nadam se ljudima koji u ove ideje vjeruju.
Roberta Bajčić
Moje ime je Roberta Bajčić i pohađam 3. razred gimnazije u Srednjoj školi Hrvatski kralj Zvonimir. Početak svoje „karijere“ sa sudjelovanjem u različitim projektima započela sam 2013. godine sudjelovanjem na „Maloj Staroslavenskoj Akademiji“. Tijekom godina, postala sam aktivan sam član Europskog Parlamenta Mladih, sudjelovala sam u 2 ERASMUS+ projekta mobilnosti i učenja pod vodstvom organizacije Kreissau Iniciative, posjedujem uvjerenje o predanom radu kao mlađa ambasadorica Europskog parlamenta i nagrađena sam eTwinning oznakom kvalitete učenika u projektu „Welcome To Wherever You Are“. Nakon sudjelovanja u školi stvaralaštva „Novigradsko proljeće“ osvojila sam drugo mjesto na državnom natječaju „Moja prva knjiga“, moji videouratci nagrađeni su na 16. međunarodnoj izložbi umjetničkih radova djece i mladih u Finskoj, video rad „Tolerance cake“ je nagrađen na natječaju „Oboji svijet! Tolerancijom“, a kasnije sam zbog istog pozvana i na Smotru hrvatskog školskog filma. Uz sve to, sudjelujem na satovima građanskog odgoja i debate u našoj školi.
Kao dijete, upoznala sam se s temom holokausta kroz filmove „Život je lijep“, „Schindlerova lista“, „Pijanist“ i „Dječak u prugastoj pidžami“. Za mene je to oduvijek bila zanimljiva tema, a krajem osnovne škole dobila sam priliku posjetiti hrvatski koncentracijski logor, Jasenovac. Kući sam se vratila puna dojmova. Otac mi je tada prvi put ispričao priču o hrabroj ženi koja je odvedena u Auschwitz i vratila se kući. Ta žena bila je šogorica moje prabake i imala sam čast upoznati je dok sam bila dijete. Ona je rijetko pričala o tome što je tamo proživjela, a i kada je, ne bi mogla suzdržavati suze. Kada bi odlučila da je dosta razgovora o prošlosti, protrljala bi svoj broj na podlaktici koji su joj žigosali pri ulasku u logor, kao da hoće da nestane. „Pustit ćemo prošlost u prošlosti“ rekla bi. Nakon svega što sam uspjela izvući iz svoje velike obitelji o toj hrabroj ženi, odlazak u Auschwitz bi mi značio neizmjerno puno. Imam veliku želju na svojoj koži osjetiti bar djelić onoga što je ona jednom osjećala, vidjeti to mjesto gdje je toliko ljudi patilo. Sigurna sam da bi ona, da je još uvijek živa, bila protiv mog odlaska tamo, ali isto tako smatram da joj to kao obitelj na neki način dugujemo. Taj put bi za mene na neki način bio zatvaranje jednog velikog poglavlja, opraštanje. „Puštanje prošlosti neka bude prošlost.“
Miriam Volarić
Moje ime je Miriam Volarić i pohađam 3. razred gimnazije u Srednjoj školi Hrvatski kralj Zvonimir.
Zašto bih ja htjela ići na Vlak sjećanja za Auschwitz, a zašto bi me vi odabrali?
Napisali ste da je cilj ovog projekta osvješćivanje mladih ljudi o opasnostima diskriminacije i netolerancije, te upoznavanje s tematikom Holokausta i kako se ono odrazilo na otoku Krku.
Zar ne bi svaki učenik trebao tome težiti? Uložit ću svoje vještine i znanja kako bih vam dokazala da je ljubav jača od mržnje. Svoja ću promišljanja i sućut, ali i vjeru u ljubav pretočiti u svoj video uradak. Iako nisam osobno osjetila posljedice tog strašnog događaja, svjesna sam važnosti edukacije novih generacija.
Dosadašnja iskustva s raznim hvalevrijednim projektima i natječajima kao „Oboji svijet!“ i „Europa u školi“, te obilježavanje Međunarodnog dana tolerancije, Dana sjećanja na žrtve Vukovara, Projekt „Šafran“ i dr. nastoje potaknuti ljude na solidarnost.
Dora Blažević
javljam Vam se za ovaj natječaj jer mislim da bi svatko trebao barem donekle osjetiti na svojoj koži kroz što su sve ljudi prolazili te da se takve strahote ne ponove. Historia est mater studiorum. Kroz zadnjih par godina sam sudjelovala u brojnim projektima koji promoviraju toleranciju i potiču ljude na poboljšanje samih sebe i svoje okoline. Pokušali smo doprijeti do njih kroz razne video zapise, glazbu i prezentacije. Bila sam dio mnogih događanja vezanih uz politiku i mlade kao što su „Mladi EU“ i „Europski parlament mladih“. Jedan od meni dražih projekata je „Europa u Školi“ putem kojeg smo već tri godine promicali toleranciju i ljubav među svojim vršnjacima. Moje osobno mišljenje je da je glazba najutjecajniji medij kojim se može postići značajna promjena i nastojim sama pridonijeti tome. Razlog zbog kojeg bih htjela sudjelovati u ovom projektu je želja da saznam i vidim svojim očima što se tamo stvarno desilo, da naučim više o događajima i ljudima koji su preživjeli Auschwitz i Drugi svjetski rat. Smatram da nema te riječi, knjige ili filma koji bi mogao dočarati što se tamo zapravo dogodilo i zbog toga bi htjela ići tamo kako bi mogla iskusiti kroz što su ljudi morali proći kako bi mogla podići svijest ljudima oko sebe.
Nikica Stijepić
javljam se na natječaj „Vlak sjećanja za Auschwitz 2018.“ Moje ime je Nikica Stijepić. Imam 17 godina i pohađam 3. razred gimnazije u srednjoj školi „Hrvatski kralj Zvonimir“ u Krku. Moj interes za povijest i političko-pravne teme počeo je još u osnovnoj školi, a s djelovanjem sam počeo u srednjoj školi. Priključio sam se skupu učenika „#MladiEU“ koji je povezao učenike škola ambasadora EP-a, postao sam član nevladine organizacije Europski Parlament Mladih te sam sudjelovao u Simulaciji sjednice Hrvatskog sabora. Aktivno pohađam nastavu građanskog odgoja i obrazovanja u školi gdje sam i čuo za ovaj natječaj. U osnovnoj školi posjetio sam sabirni logor Jasenovac, ali ne vjerujem da sam mogao u potpunosti doživjeti to mjesto, niti predočiti si događaje koji obilježavaju to mjesto, ali u mojim mislima je zauvijek zapečaćeno poštovanje, poniznost, a pomalo čak i strah te trnci koji su mi prolazili dok sam hodao prema spomeniku žrtvama logora. Tada sam se upoznao s koncentracijskim logorom „Auschwitz“ kroz nastavu povijesti, ali više kroz projekt „Šafran“ kojim smo svake godine obilježavali holokaust i žrtve holokausta. Proučavao sam holokaust kroz brojeve, učio koliko je ljudi nastradalo samo u Auschwitzu… uvijek koliko, koliko i koliko. A upravo tako su i žrtve holokausta bile doživljavane. Kao brojevi. Ja se sada, kao malo odrasliji, odgovorniji i zainteresiraniji građanin željan znanja, želim upoznati s poviješću kroz emocije, a ne kroz brojeve. Želim hodati stazama kojima su nedužni ljudi hodali. Želim vidjeti prostorije u kojima su nedužna djeca provodile dane. Želim proći ispod poznatog natpisa na ulazu koji je mnogima istovremeno davao nadu i oduzimao ju, „Arbeit macht frei“. Želim barem na taj način doživjeti nešto što je zapečatilo svjetsku povijest, i odati počast svima koji su prošli kroz teror zloglasnog logora Auschwitz.
Lucija Depikolzvane
Moje ime je Lucija Depikolzvane, živim u gradu Krku. Rođena sam 10.srpnja 2000. u Rijeci. Zadnjih godinu dana počela sam se aktivnije baviti fotografijom te sam sudjelovala na brojnim fotonatječajima. Osvojila sam drugo mjestu na fotonatječaju srednje škole u sklopu projekta „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, bila sam među pohvaljenim radovima na fotonatječaju Fotosaveza Primorsko-goranske županije „Županija u jednom danu“ te je nakon fotonatječaja „Život je lijep“ u organizaciji Mladi fotoklub Rijeka moja fotografija bila izložena u riječkoj galeriji Principij. Članica sam EYP-a Croatia(European Youth Parliament Croatia), bila sam na dva zasjedanja, prvi puta u Krku kao delegat, a drugi u Rijeci kao dio Media tima, a trenutno se spremam za prijavu na regionalno zasjedanje u Osijeku. Također, u procesu sam da postanem ambasador junior Europskog parlamenta. U prosincu prošle godine putovala sam u Europski parlament u Strasbourgu u posjet uredu europarlamentarke Željane Zovko. Aktivno sudjelujem na fakultativnoj nastavi „Građanski odgoj“ i „Debata“.
Video kojim se želim prijaviti, „In memoriam“ , moj je pokušaj osvješćivanja stanovnika otoka Krka da stradavanja u logorima nisu neka daleka prošlost s kojom nemamo veze. Želim dokazati da su u njima stradavali i ljudi koji su živjeli na otoku. Naši predci trpjeli su istu sudbinu kao i mnogi Europljani toga doba. To je moje odavanje počasti njima, dugujemo im poštovanje, vječni spomen i njihova imena upisana u naša sjećanja.