Tematsko putovanje Udruge antifašista otoka Krka: Sjeverna Italija (05. – 08.10.2017.)
Kao i svake godine UABiA-a otoka Krka-a organizira tematska putovanja koja su planirana na početku kalendarske godine. Ove godine smo odlućili posjetiti Sjevernu Italiju. Izlet je osmislila turistička agencija Aurea uz naputke predsjednika udruge Darka Fanuka.
Naši članovi su bili izuzeto zainteresirani za ovaj izlet. Prijavilo se 73 čalna udruge koji su s nestrpljenjem očekivali polazak. Bojali su se lošeg vremena no 05. listopada osvanuo je lijep i sunčan dan. Krenulo se iz Krka u šest sati a putem su nam se pridružili članovi iz Baške, Punta, Malinske, Njivica, Omišalja i Dobrinjštine. Autobus na kat se napunio, ostalo je još jedno mjesto slobodno za pratiteljicu Tatjanu Modrić koja se ukrcala na Vratima Jadrana. Zadovoljni smo krenuli put Trsta preko Slovenije gdje su nas carinici na naše zadovoljstvo pustili bez kontrole dokumenata.
Raspoloženi smo krenuli put Trsta do našeg prvog odredišta Rižarna, Nacionalnog muzeja, a nekadašnjeg nacističkog logora smrti.
Rižarna – kamp za prikupljanje i uništavanje u Trstu u kojem je prvo guljena riža, a 1943. su ga prenamijenili u koncenracijski logor. Godine 1944. izgrađen je krematorij, koji je spalio oko 4.000 do 5.000 ljudi. Kapacitet peći je bio 50 do 70 ljudi na dan. Žrtve su uglavnom bili Slovenci, zatim Hrvati, talijanski antifašisti i Židovi. Rižarna je bio i skupni centar za nacističke koncentracijske logore te je oko 20.000 ljudi prošlo kroz njega. Odilo Globacnik je vodio logor, a zatim August Ditrich Allers. Čuvari su uglavnom bili talijnski fašisti.
Godine 1965. Rižarna je proglašena državnim spomenikom državničkim dekretom. Zgrada je obnovljena pod vodstvom arhitekta Romana Boića i pretvrena u gradski muzej.
Nakon Rižarne krenuli smo do Redipuglie, gdje se nalazi monumentalni spomenik palom vojniku na Krasu – Kosturnica stotinetisuća. Spomenik izgrađen u obliku stubišta sa preko 100.000 žrtava koji su poginuli za vrijeme I. Svjetskog rata sagrađen je 1935. godine. Projektirali su ga arhitekt Mario Gerappi i kipar Castiglioni, u to vrijeme priznati i cijenjeni projektanti brojnih groblja diljem Italije. Redipuglia je odabrana kao Grad spomenik, simbol velikog rata na Krasu, budući da je smještena između doline i krasa, na mjestu u čijoj blizini su započele velike bitke na vojnim poljima I svjetskog rata.
Memorijalni park se nalazi na površini od 100 hektara i spada u najveći vojni memorialni spomenik u Italiji i u Svijetu. Na njemu su pokopana 39.857 identificirane žrtve koje se nalaze na prvih 24. Stubišta, a u dvije zajedničke grobnice nalaze se ostaci 60.330 neidentificiranih žrtava.
Više od 750 stepenica, 22 razine spomenika koliko treba do vrha monumentalnog spomenika, čitajući tisuće zapisanih imena vojnika raznih rodova vojske palih u I Svjetskom ratu, prošli su samo odvažniji članovi udruge.
Put smo nastavili prema Gonarsu – ostacima koncetracinog logora gdje smo položili cvijeće i poklonili se žrtvama fašističkog režima.
Logor je izgrađen u jesen 1941. jer se predviđao dolazak ruskih ratnih zarobljenika.Izgrađena su dva ograđena prostora, kilometar udaljena jedan od drugoga, podijeljena u 3 sektora. Bili su okruženi visokom bodljikavom žicom, sa stražarskim tornjevima, mitraljezima, jakim svjetlima koja su i danju osvjetljavala logor. U proljeće 1942. prenamijenjen je za prihvat civila tzv. talijanske pokrajine Ljubljane, zarobljenih po naredbi zloglasne Okružnice 3C generala Rotte. Represivne mjere te Okružnice primjenjivale su se na okupiranim područjima i područjima pripojenim Italiji nakon fašističke agresije 06. travnja 1941., sa svrhom etničkog čišćenja.
Do ljeta 1942. logor, koji je stvarno mogao primiti oko 3.000 ljudi, brojio je više od 6.000 zarobljenika, većinom iz Ljubljane. Iskapanjem tunela ispod barake XXII zarobljenici su uspjeli ostvariti veliki bijeg iz logora u kolovozu 1942. Preostali logoraši premješteni su u druge logore. Nakon toga, u logor je počela pristizati nova vrsta zatočenika: muškarci, žene, starci i djeca iz Gorskog kotara i Kastavštine, koji su prethodno bili deportirani u logor Kampor na otoku Rabu. Stizali su u stanju ekstremne izgladnjelosti. Ljudskost nekolicine časnika i liječnika nije uspjela spriječiti smrt više od 500 osoba od kojih je bilo 70-oro djece mlađe od godine dana. Neka su se rodila i umrla u logoru.
Logor Gonars djelovao je do rujna 1943. kada su, nakon kapitulacije Italije, svi stražari pobjegli iz logora, a zatočenici oslobođeni. Logor je nakon toga brzo razrušen tako da su ostali samo teško vidljivi tragovi zarasli u travu. Međutim u zadnje vrijeme, na poticaj mladih, kako kaže gradonačelnik Gonarsa, napravljeni su koraci kako bi se na samom mjestu logora na dostojan način obilježilo stradavanje velikog broja ljudi. Nove generacije, novi običaji. Ipak se kreće!
Memorijalno Svetište u kojem se nalaze ostatci poginulih predstavlja strogu osudu rata, povoda svakog nasilja, osudu fašizma koji je dopustio i prouzročio ogromnu tragediju koja se odvijala na ovom mjestu te osudu rasističke ideologije koja dopušta i potiče diskriminaciju, netrpeljivost i rasnu segregaciju, riječi su zapisane na ploči koja obilježava Memorijalno Svetište na ulazu u groblje Općine Gonars.
Autor spomenika na mjesnim groblju je Miodrag Živković, koji podsjeća na 453 slovenske i hrvatske žrtve logora. Na samom mjestu bivšeg logora viju se zastave, talijanska, hrvatska, slovenska, zastava grada Gonars te EU.
Nakon odavanja počasti žrtvama krenuli smo prema najvećem, talijanskom jezeru Lago di Garda površine 350 m2. Južna obala jezera je pitoma i ravna gdje se nalaze veća naselja dok je sjeverni dio jezera brdovit. Područije je blage klime, bujne vegetacije, nasada limuna i sa najsjvernijom zonom uzgoja maslina u Europi. Posjetili smo slikoviti gradić Sirimione koji se smjestio na poluotoku u južnom dijelu jezera. Prošetali smo se do utvrde Scaligherija i uskim ulicama staroga grada gdje smo jeli poznati talijanski sladoled. Vožnju smo nastavili prema našm hotelu Una u mjestu Brescia.
Drugi dan, nakon dobrog doručka krenuli smo prema Boromejskim otocima i jezeru Lago Maggiore -Lago d’Orta koje je drugo najveće jezero u Italiji, a u svome gornjem dijelu pripada Švicarskoj gdje se nalazi otmjeno ljetovalište Stresa. S lokalnom brodicom krenuli smo prema Boromejskom otoku Isola Bella, gdje se nalazi palača iz 17. stoljeća, prepuna vrtova u talijanskom stilu sa brojnim kipovima, cvijetnim alejama, stablima naranči i limuna i Teatro Masimo. Na vrhu otoka Vrt ljubavi sa veličanstvenim cvijećem.
Sa lokalnom brodicom uz lagani vjetar prebacili smo se na otok Isola Madre čuven po bujnoj vegetaciji, azalejama, rodadendronima, kamelijama i paunovima koji slobodno šeću otokom. Sa sigurnošu možemo reći da je to jedno od najsenzualnijih mjesta na svijetu. Opušteni i zadovoljni krenuli smo nazad brodicom i iskrcali se u mjesu Stresi. U posljepodnevnim satima krenuli smu prema Lago d’Orta i posjetili grad Orta San Giulio. U predvečernjim satima otišli smo u naš hotel Una u mjestu Cerro Maggiore.
Treći dan, doručak i odlazak prema gradu Luganu.
Po dolasku u grad krenuli smo u razgledanje, katedralu Sv. Lovre, Piazza della Reforma, Casino, Palazzo Civico, villa Cianni, Parco Civico, Museo Cantonale del Arte. Nakon obilska imali smo slobodno vrijme za kupnju, sladoled i kavu. U povratku svratili smo u slikoviti gradić Como na istoimenom jezeru, najdubljem u Europi, oaze mira i tišine. Grad je poznat po promenadi, mnogobrojnim kavanama, kao i slikovitoj srednjovjekovnoj četvrti. Popularna turistička destinacija stanovnika Milana i Švicaraca. Povratak u hotel večera i ugodno druženje.
Četvrti dan, nakon doručka krenuli smo prema centru Milana, najveći i najvažniji grad modne prijestonice sjeverne Italije: Castello Emanuele, Brera Teatro Scala jedna od najslavnijih opernih kuća na svijetu, galerija Vittorio Emanule do Piazze del Duomo sa čuvenom Milanskom katedralom.
Imali smo čast prisustvovati velikoj humanitarnoj utrci Milano Deejay Ten 2017. Nakon utrke krenuli smo put našem otoku Krku gdje smo stigli u kasnim večernjm satima.
