Aktivnosti

PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 19 Siječanj 2012 19:45

 

....................

Putopis: Vlak sjećanja 2013.

Natalija Mršić

Zagreb, 04. 04. 2013.


Dana 21. ožujka 2013. sa željezničkog kolodvora u Rijeci započelo je naše putovanje u Poljsku. Otpustivši svoje kočnice vlak nas je, u dobroj atmosferi, većinom tek upoznatog društva, vodio od sunca i mora kroz planine i snijeg do grada Villacha. Ondje smo presjeli u drugi vlak te uz priču i smijeh nastavili do Salzburga. Premalo je bilo vremena za pomno razgledavanje divnih trgova, dražesnih uličica i znamenitih dvoraca Mozartova grada. Ipak, uputili smo se u brzinski posjet gradu soli iskoristivši nekoliko sati do ukrcavanja na matični Vlak sjećanja. U vlaku smo se pridružili brojnim Talijanima, glavnim organizatorima putovanja, i jednoj skupini iz Francuske. Smjestili smo se u kupee (couchette) i nakon izvjesnog vremena zanimljivih razgovora otišli na spavanje. Slijedećeg smo se jutra probudili u Poljskoj. Ubrzo smo stigli u Krakow, naše sjedište naredna tri dana. Krakow je jedan od najstarijih poljskih gradova. Nalazi se na rijeci Visli u podnožju brda Wawel na kojem se nalazi očaravajuća utvrda u kojoj su do 17. stoljeća stolovali poljski kraljevi. Renesansna, gotička i barokna arhitektura starog grada (pol. Stare Miesto) svjedoči o dugoj povijesti Krakowa koji je do 16.stoljeća bio središte Vojvodstva Krakow. U gradu na Visli nalazio se i jedan od pet glavnih geta stvorenih od strane nacista za vrijeme njemačke okupacije u 2. svjetskom ratu. Geto je stvoren 03. 03. 1941. u četvrti Podgorze. U toj nedovoljno velikoj četvrti nacisti su smjestili oko 15 000 Židova. Lakše ćemo shvatiti odnos veličine geta i broja ljudi ako kažemo da su u jednom stanu živjele četiri obitelji, a bilo je i onih koji su bili primorani živjeti na ulici. Nacisti su geto ogradili zidovima, prozore su zatvorili daskama. U potpunosti su odvojili Židove koji su se unutar geta borili s bolestima, nestašicom hrane, pića… Ipak, bilo je ljudi koji su hrabro i požrtvovno pomagali Židovima u teškoj situaciji. Kriomice su im bacali hranu i druge prijeko potrebne stvari. Jedan od heroja bio je i Tadeusz Pankiewicz, ljekarnik koji je svojom voljom ostao unutar geta i pomagao Židovima. Među junacima bio je i Oscar Schindler, vlasnik tvornice u blizini geta koji je riskirao svoj život kako bi spasio što više Židova. Njegova uloga u spašavanju Židova od sigurne smrti prikazana je u višestruko nagrađivanom Spielbergovom filmu Schindlerova lista iz 1993. godine.

Na mjestu nekadašnjeg geta vidjeli smo stolice koje imaju simboličnu vrijednost. Svi znamo da stolice bez ljudi koji će na njih sjesti nemaju smisla. Čemu stolice ako nema ljudi? Ali stolice u Krakowu čekaju Židove iz Poljske koji su osjetili gorčinu života pod nacistima. Sljedećeg smo dana otišli u koncentracijski logor Auschwitz, mjesto jednog od najtežih zločina u povijesti čovječanstva.

Prvo smo posjetili kamp Auschwitz I. ili Stammlager u kojem je ubijeno oko 75 000 ljudi. Na ulazu nas je dočekao svima dobro znani natpis Arbeit macht frei odnosno Rad oslobađa. Unutar kampa ima 28 blokova koji su danas pretvoreni u muzej. Hodajući iz prostorije u prostoriju, iz bloka u blok vidjeli smo brojne stvari koje su logorašima uzimali pri dolasku (kofere, kuhinjski pribor, naočale, cipele, proteze,…), razne slike koje su ovjekovječile samo jedan mali dio strahota koje su se ondje događale. Također, bili smo u plinskim komorama i u prostorijama s pećima za kremiranje tijela. U kampu se nalaze i vješala na kojima je 16. 04. 1947. pogubljen Rudolf Höß, prvi zapovjednik Auschwitza.

Nakon kampa Auschwitz I. otišli smo u Birkenau (Auschwitz II.), najveći od svih kampova. Birkenau je bio kamp za istrebljenje u kojem je ubijeno više od milijun ljudi. Većina logoraša je ubijeno u plinskim komorama Ciklonom B, ali mnogi su umrli od gladi, prisilnog (preteškog) rada, manjka higijene, medicinskih eksperimenata koji su na njima vršeni. Iznimno dobar vodič kojeg smo imali ispričao nam je što se dešavalo unutar ograda logora smrti s bodljikavom žicom pod naponom. Ljude su dovozili u vagonima za stoku. Neki su putovali danima, u neljudskim uvjetima, strahu, okruženi plačem djece. Kada su stigli u logor oduzimali bi im sve stvari, a ljude bi razvrstali te su tako, u redovima, morali ići pred doktore koji su, doslovno, u nekoliko sekundi odlučivali tko će živjeti, a tko umrijeti. Oni koji se nisu činili dovoljno snažnima (starci,bolesnici, djeca) odmah su poslani u plinske komore. Drugi, ostavljeni na životu, poslani su u blokove gdje su ih brijali, prali u hladnoj vodi. Na kraju su dobivali logorske uniforme s brojevima i oznakama.

Hodajući kampom Birkenau obuzimali su nas razne emocije, misli. Prolazeći pored polja ispod kojeg leži oko 4 metara ljudskog pepela ili pak pored ruševina tvornica smrti gdje su masovno i hladnokrvno ubijali logoraše pitali smo se kako neko ljudsko biće može činiti te užase drugom čovjeku. Pravi odgovor na to pitanje ne postoji. Možda dio odgovora leži u činjenici da su ljudi ondje bili samo objekti, samo brojevi. Na tako nešto nismo mogli ostati ravnodušni. Možda zvuči neobično, ali upravo neravnodušnost je ono najbolje što smo mogli ponijeti sa sobom s tog mjesta nezamislive patnje.

 

P.S. Htjela bih, u svoje ime, ali i u ime svih nas iz Hrvatske koji smo bili na putovanju, zahvaliti svima koji su nam omogućili da se ukrcamo na Vlak sjećanja, posebice gospodinu Olegu Mandiću. Također, zahvale želim izreći i gospođi Suzani Cvjetković na njenom strpljenju i izvanrednoj organiziranosti i srdačnosti tokom putovanja.

 

Vlak sijećanja, Suzy Cvjetković (.pdf)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Ažurirano ( Petak, 03 Svibanj 2013 08:42 )
 
free poker
Designed by Frisd.hr